Identiteti nacionalnih skupina duboko su utemeljeni u načinu na koji doživljavaju svoju prošlost. Ta je prošlost, budimo iskreni, u pravilu prilagođena potrebama upravo te identifikacije. Usprkos svim tim nastojanjima i često grubim pojednostavljenjima prošlih događaja, povijest ostaje i u kontekstu nacionalno „osvješćivanja” puna spornih pojava.

Kako se sporovi oko povijesti i u slučaju razmjerno jednostavnih koncepata nacionalne identifikacije ne mogu izbjeći svjedoči spor oko obilježavanja turske pobjede nad silama antante na Galioplju u I. svjetskom ratu na području Kamengrada u sjeverozapadnoj Bosni. Tu je Turska podigla spomenika svojim ratnicima koji su tu poginuli zauzimajući taj utvrđeni grad u doba osmanske ekspanzije. Tu se proslavi pridružila i Stranka demokratske akcije.

To je ovu izvrglo optužbama da je sudjelovala u obilježavanju osmanske pobjede nad snagama bosanskog kraljevstva. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su se snažno poistovjećivali s tradicijama srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva što je došlo do izražaja u prihvaćanju ljiljana Kotromanića (premda se radi o simbolu Kristove majke, djevice Marije) kao svog glavnog obilježja.

Zanimljivo je uzimanje Kamengrada kao mjesta za podizanje spomenika otomanskim ratnicima. Tradicionalno pad Ključa i Kamengrada u dolini Sane u turske ruke veže se za pad bosanskog kraljevstva 1463. kad je tu zarobljen i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (marionetski turski kralj Matija i „bosanski kralj” Matijaša Korvina Nikola Iločki se ne računaju). To je dakle područje gdje je srednjovjekovno bosansko kraljevstvo konačno slomljeno. Svaki udžbenik povijesti priča kako je pad Ključa i Kamengrada bio od presudne važnosti jer, premda je Matija Korvin uspio zauzeti veliki dio bosanskog kraljevstva, Turcima je ostao taj, strateški prevažan, „klin” prema zapadu. Čini se kako to ipak nije bilo tako. Knezovi su Blagajski ipak uspjeli povratiti i Ključ i Kamengrad koje Turci definitivno zauzimaju tek početkom 16. st. Doduše i narodna tradicija veže pad Kamengrada za Mehmeda Osvajača. Pa na koga se odnosi turski spomenik? Na osvajanje 1463. kada je grad bio u rukama bosanskog kraljevstva ili na početak 16. st. kada je bio u vlasti hrvatskih velikaša? U svakom slučaju Kamengrad u dolini Sane bio je utvrda od velike strateške važnosti.

Inače praćenje turskih osvajanja je notorno teško jer su utvrde znale padati u jednoj godini i po više puta iz ruku kršćana u ruke Turaka i obratno.

Iza priče o turskim osvajanjima postoji i opasan sloj predrasuda vezana za stereotip o bosanskim muslimanima, Bošnjacima kao kukavicama i mlitavcima. Zato što su takvi Bosna je „šaptom pala“ pod Turke, a zbog toga što se „okreću kako vjetar puše“ prihvatili su islam.

Povijest nam priča sasvim drugu priču. Ako je igdje pružen snažan i dugotrajan otpor osmanskoj ekspanziji onda je to područje današnje Bosne i Hercegovine. Kao početak ozbiljnog sukoba Bosanaca i Turaka možemo uzeti 1388. kada je potonje kod Bileće teško porazio vojvoda Vlatko Vuković. Posljednji je dio današnje Bosne i Hercegovine koji je pao pod tursku vlast bio Bihać i to 1592. Dakle, za jedno razmjerno malo područje Turci su morali ratovati više od 200 godina! To ne bi bilo moguće da je lokalno stanovništvo bilo sastavljeno od kukavica i kolaboracionista.

Izbor nije jednostavan. Što učiniti s naslijeđem predturske Bosne i Hercegovine? Može li se ono integrirati u vlastiti identitet ili treba uzeti 1463. kao godinu nultu?

Poseban problem za Bošnjake predstavlja činjenica kako na srednjovjekovnim bosanskim tradicijama svoj identitet žele sagraditi i Hrvati Bosne i Hercegovine. Vi ih nećete? Ima tko hoće. Srednjovjekovna Bosna bit će dokaz njenog izvornog „hrvatstva“.

Tako je manifestacija u Kamengradu postala ozbiljan identitetski problem.