„Čovjek je mjera svih stvari.” Tako je ljudsko poimanje svijeta sažeo grčki filozof Protagora u 5. st. pr. Kr. Čini se kako sve što promatramo ili zamišljamo nastojimo sebi prispodobiti. Tako i različitim prirodnim i društvenim pojavama dajemo ljudski oblik. Grcima i Rimljanima prirodni fenomeni poput vjetra, noći, sunca, mjeseca svoj su izvor imali u nekoj čovjekolikoj formi. Ne samo što su prirodne sile počovječili, nego su ljudski oblik dobivale i društvene ideje i pojave. Svima je tako poznat lik pravde kao mlade žene s povezom na očima i vagom u jednoj, a mačem u drugoj ruci.

Ljudski oblik nastoji se dati i identitetima kako pojedinaca tako i grupe. Primjerice, Hrvatska se od kasnog 16. st., kao odraz njene uloge u ratovanju s Turcima, prikazuje kao žena ratnica, Amazonka sa velikim štitom u ruci. Još se češće skupini identitet nastoji povezati sa stvarnim povijesnim osobnostima koje skupina smatra bitnim za doživljaj same sebe.

U hrvatskom slučaju takva povijesna osoba, koja je bitan dio nacionalnog identiteta, kralj je Tomislav. Ranosrednjovjekovni vladar, kojeg se lik jedva pomalja ispod koprene prošlih stoljeća, hrvatska je starija historiografija proglasila prvim hrvatskim kraljem. Pa, ako je prvi onda zaslužuje i posebno mjesto u javnom pamćenju. Zapravo i prije je bilo hrvatskih vladara koji su nazivani i kraljevima (poput Trpimira), a poslije Tomislava nazivu kralj, rex za hrvatskog vladara trebalo je neko vrijeme kako bi se učvrstio (Stjepan Držislav bio je u početku „veliki vojvoda”). O hrvatskim vladarima iz ranog srednjeg vijeka zna se malo, a povijesni podaci vezani za Tomislava posebno su škrti. To je zapravo njegova prednost. Stariji su povjesničari, uz određene ograde, podatke iz spisa bizantskog vladara Konstantina VII Porfirogeneta o Hrvatima u 10. st., jednostavno pripisivali Tomislavu i razdoblju njegova vladanja, kao i neke nejasne tvrdnje iz Ljetopisa popa Dukljanina. Tako je vladar o kojem se jako malo zna, u očima javnosti, postao najvažniji lik hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti.

Oko toga kako je kralj Tomislav dio hrvatskog nacionalnog identiteta postoji opće suglasje. Usprkos tome mora se istaknuti kako tu ulogu ima tek od razmjerno nedavno, od prije stotinjak godina. Tada kada se formira popularni lik najmoćnijeg hrvatskog vladara, on se ne oblikuje kao hrvatska nacionalna ikona već kao dio jednog drugog identiteta. To je bio identitet tzv. „troimenog” naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. Poslije 1918. vladajuće elite kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca šire tezu kako su južnoslavenski narodi na području nove države zapravo jedan narod. Njega možete zvati Srbima, Hrvatima ili Slovencima, ali kako god ga zvali oni su svi u osnovi jedna zajednica sastavljana od više „plemena”, skupina niže kulturne, gospodarske i političke važnosti.

Pa kako se u toj priči našao kralj Tomislav? Svaka nacionalna zajednica je skupina okupljena oko nekih tradicija, priča iz prošlosti. Tako su dvadesetih godina 20. st. oblikovatelji identiteta „troimenog” naroda tražili povijesne epizode na osnovu kojih bi mogli stvoriti povijesno „sjećanje” novog identiteta. Tako je iskopana priča bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta o srpskom knezu Zahariju koji je pred bugarskom najezdom u 10. st., sa svojim narodom, našao utočište u Hrvatskoj. Bolji primjer okrenutosti južnoslavenskih naroda jednih na druge u ranom srednjem vijeku nije se mogao naći. Vladar koji je zaštitio Srbe postao je Tomislav. Konstruktori novog nacionalnog mita išli su i dalje. Tvrdili su kako se Tomislav vjerojatno i oženio sestrom ili kćeri srpskog vladara. Otpor ninskog biskupa Grgura odlukama splitskih crkvenih sabora tumačio se njegovim oslanjanjem na istočne, bizantske crkvene tradicije. Išlo se toliko daleko da se tvrdilo kako je Grgur Ninski zapravo bio pravoslavac!

Tako kada se 1925. godine slavi tisuću godina hrvatskog kraljevstva to se čini pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra Karađorđevića. Širom Hrvatske, kao i u dugim područjima gdje žive Hrvati, kralju Tomislavu se podiže mnoštvo spomen ploča i spomenika. Konačno on je jedan od ključnih junaka „troimenog” naroda. Štovanje kulta Tomislava i njegova doba doživjelo je svoj vrhunac podizanjem gigantskog spomenika Grguru Ninskome na splitskom peristilu. Megalomanski Meštrovićev kip zgrozio jer starog svećenika i arheologa don Niku Bulića. Konačno, kada se kralju 1928. rodio sin on se samo mogao zvati – Tomislav. Općina Županjac (odnosno Duvno) u Bosni i Hercegovini je potom zatražila da se u čast novorođenog princa i državotvornog kulta kralja Tomislava njihovo mjesto nazove – Tomislavgrad. Toj je molbi udovoljeno pa je tako tek rođeni Tomislav Karađorđević odmah dobio i svoj grad.

Lik tako važne povijesne osobe morao je biti i vizualno predočiv. Tome na ruku išlo je i uvjerenje kako nešto poput slike kralja Tomislava zaista i postoji. Lik vladara s predromaničkog reljefa iz krstionice splitske katedrale proglašen je kraljem Tomislavom tako postavši predloškom svih njegovih kasnijih predstava. Kasnije su povjesničari umjetnosti, na osnovu stilskih obilježja reljefa, ovaj stavili u znatno kasnije razdoblje (kraj 11. st.), no usprkos tome reljef je postao praslika svih kasnijih „portreta” kralja Tomislava.

Prva prava, programska slika kralja Tomislava je ona Otona Ivekovića „Krundiba kralja Tomislava” s početka 20. st. Zanimljivo je kako je na toj slici sam Tomislav tek u trećem planu. Naglasak kompozicije je na samom činu krunidbe kao aktu narodne volje. Ono što slika slavi nije pojedinac, nego volja naroda za svojom nezavisnošću i posebnošću. Vješto posložena slika sliči završnom prizoru neke opere i gotovo, gledajući Ivekovićevo djelo, možemo čuti vagnerijanske duhače i timpane u pozadini.

Tomislav kako bi postao prava nacionalna ikona morao je dobiti i svima prepoznatljiv izgled. Usprkos naporima državne propagande do toga nije došlo ni brzo ni lako. 1936. u predvorju Narodne skupštine u Beogradu postavljen je kip kralja Tomislava kipara Vanje Radauša, no on (dijelom i zbog mjesta gdje je postavljen), nikada nije postao kanonski prikaz hrvatskog kralja.

Opće prihvaćen lik kralju Tomislavu dao je kipar Robert Frangeš Mihanović. 1925. javila se ideja o podizanju spomenika prvom hrvatskom kralju u samoj hrvatskoj prijestolnici – Zagrebu. Frangeš je naručeni kip završio 1934., no ovu monumentalnu konjaničku skulpturu postavili su na njezino mjesto tek komunisti 1947. Ona se pokazala kao pun pogodak. To ne znači kako Frangeš nije imao i puno boljih djela. Kralj Tomislav, koji promatra izlaz iz zgrade zagrebačkog glavnog kolodvora, u smislu stvaranja nacionalnog simbola, kip je gotovo savršen. Ne samo što je desecima tisuća putnika skulptura značila i prvi susret sa Zagrebom, nego ona, svojim jednostavnim oblicima, uspješno prenosi poruku o staroj slavi i svjetloj budućnosti nacije. U osnovi zbir geometrijskih tijela pokrivenih brončanim plaštem već je kao silueta lako prepoznatljiva i ne treba puno napora kako bi se pretvorila u praktičan simbol kako naroda tako i grada u kome je postavljen.

Premda je kult kralja Tomislava nastao za potrebe centralističkog jugoslavenstva, ustaške vlasti tijekom drugog svjetskog rata nisu se namjeravale odreći drevnog vladara. Ovi stvaraju, putem djela slikara Josipa Horvata, novu kraljevu ikonu. Njegova slika iz 1941. prvog kralja zbir je nabora i ornamenata. Nije samo valovita kraljeva haljina, nego je nabora puno i njegovo strogo i prijekorno lice. Ono kao da zamjera Hrvatima stoljetnu nebrigu za svoju narodnost i državnost što novi režim namjerava ispraviti. Premda plošna i hladna (premda je vjerojatno nastala nešto malo prije dolaska ustaša na vlast) slika je odličan odraz okrutnog poretka koji je potaknuo njezin nastanak.

Usprkos činjenici kako je kralj Tomislav za promidžbene svrhe bio korišten i u NDH-a njegov je lik bio jedan od rijetkih nacionalnih ikona koji je bio prihvatljiv i komunističkom režimu. Tomislav je postao neka vrsta pretka „bratstva i jedinstva” jugoslavenskih naroda u skladu sa Tomislavovim mitom iz doba monarhističke Jugoslavije. O tome svjedoči reljef kipara Želimira Janeša „Pomirba” koji se od 1949. do 1991. nalazio na postolju Frangešova kipa u Zagrebu. Ovaj je predstavljao kralja Tomislava kako pomiruje srpskog kneza Zahariju i bugarskog kneza Petra.

Ipak, u očima hrvatske javnosti, osoba kralja Tomislava nije odigrala ulogu kakvu su nove, jugoslavenske vlasti očekivale. Tomislav, kao i one silne ploče koje su podizane kao dio monarhističko – centralističke propagande između dva svjetska rata, postali su podsjetnici na činjenicu kako je Hrvatska nekad bila nezavisna država i to u daleko širim granicama nego što je to bio slučaj sa socijalističkom Hrvatskom.

Iz razdoblja socijalizma posebno mi je drag prikaz kralja Tomislava kipara Marka Ostoje iz Galerije umjetnina u Splitu. Kraljev kip ima sva tradicionalna obilježja prikaza kralja Tomislava – krunu, mač, žezlo, pa ipak… Kipar je lik vladara sažeo, ogolio na njegove osnovne linije. Pri tome se koristio priručnim materijalom, otpadnim željezom ne niječući skromno podrijetlo tvari iz koje nastaje oblik. Tako ribarske osti postaju okrunjena glava i sve zapravo funkcionira. Bačeno, na jednom postaje važno, staro se pretvara u moderno kako u prenesenom smislu tako i doslovno. Izduženi, porozni kip dozvoljava prostru slobodno kretanje oko i kroz materijal. Tragovi drevnog u suvremenosti. Nema boljeg određenja povijesnog „sjećanja”.

Poslije pada komunizma kao da je i opao entuzijazam prema našem Tomislavu. Hrvatski je nacionalizam prigrlio neke druge heroje. Doduše podignuti su spomenici kralju Tomislavu u Tomislavgradu i Čapljini, no usprkos tome Tomislav više nije onako jak simbol kao što je nekada bio. Kralj se našao u nekoj vrsti raskoraka poput njegovih skulptura u navedenim mjestima u kojima forma nije dostatno reducirana, a s druge strane materijal guši obrise lica i tijela.

Mit o kralju Tomislavu mijenjao je oblike i značenje. Možda doživi i još neku preobrazbu.