Prije petnaestak godina održavao sam stručna usavršavanja za kolege, profesore povijesti. Obično sam započinjao s tvrdnjom kako nastavu povijesti treba ukinuti jer od ovakve kakva je nema puno koristi. Bolje neka djeca imaju neki sat engleskog ili informatike više. Od nastave povijesti, kakvu mi je određivao nastavni plan i program, bilo mi je zlo. O udžbenicima iste tijekom devedesetih teško mi je i danas govoriti. Uvijek se sjetim gimnazijskog udžbenika akademika Šanjeka i loše prepričanog Vjekoslava Klaića u njemu.

Od tada su se udžbenici znatno popravili, pa ipak s učenjem povijesti i dalje imamo velike probleme. Vijest da učenici u petom (41,9%) i u osmom razredu osnovne (28,9%) najviše bubaju povijest nije me iznenadila ali usprkos tome učinila je da se osjećam nelagodno. Mojoj nećakinji u šestom razredu  povijest zaista uzima najveći dio vremena za učenje. Dijete uči kako se tko zvao, koje godine se nešto dogodilo, u kojem gradu i sl.

Ja iz prve ruke nemam iskustvo učenja povijesti u osnovnoj školi. Moja generacija, što se zabave tiče, mogla je birati između dva televizijska programa i naganjanja lopte. Nisam izabrao ni jedno ni drugo. Dva puta tjedno sam išao u knjižnicu kako bih mogao čitati jednu knjigu dnevno, što znači oko dvjesto stranica. Čitao sam svašta ali najviše povijest. Tako sam sve ono što su moje kolege u razredu učili već odavno znao. To su znali i moji nastavnici povijesti pa me jednostavno nisu ni ispitivali, niti sam pisao testove. Ja sam unaprijed imao pet i sat sam provodio gledajući kroz prozor.

Usprkos tome, radeći godinama kao nastavnik povijesti, suosjećao sam sa svojim učenicima. Možda i previše. Ono što uče i kako uče ne samo da je dosadno nego, u trenutačnom obliku, i suvišno. No , kako odrediti što je u povijesti bitno? To je razriješio veliki francuski povjesničar Marc Bloch kada je proglasio povijest znanošću o budućnosti. Tako sam svojim kolegama na predavanjima predlagao da predaju samo one dijelove gradiva koji učenika mogu poučiti o sadašnjosti i budućnosti. Ostalo su bedastoće.

Zašto primjerice učiti da je bitka na Krbavskom polju bila 1493.? Kakve to veze ima sa sadašnjošću i budućnošću? Samo suho zaključiti kako je poslije bitke nastupio “rasap hrvatskog kraljevstva”? Ipak, Krbavska bitka bi nam mogla puno toga reći o sadašnjosti i budućnosti. Da nije bilo turskih pustošenja Lika danas ne bi bila toliko pusta. U srednjem vijeku to je bilo područje naprednih gradova, razvijenih obrta, trgovine i zemljoradnje. Turski pljačkaški odredi, kao što je bio onaj Jakub paše, pljačkali su sve pred sobom tjerajući stanovništvo ili ga pak odvodeći u roblje. Od tih demografskih gubitaka Lika se nije oporavila do danas. Zapravo turska osvajanja velikim dijelom i danas određuju gdje živi više, a gdje manje ljudi u Hrvatskoj. Demografski se gubici, u pravilu, teško nadoknađuju.

Emerik Derenčin je nesmotreno prihvatio bitku na otvorenom polju? Glavna je priča da se feudalna vojska pokazala nesposobnom u zaštiti stanovništva. Seljaci i građani su podnosili izniman položaj vitezova u sjajnim oklopima jer si im pružali kakvu takvu zaštitu. U bitci su se pokazali kao nekorisni pozeri. Zašto onda tim bedacima dati položaj upravljačke sile u društvu? Po čemu je feudalac bolji od seljaka i građanina? Zar ne bi svi trebali biti jednaki?

Samo se baveći Krbavskom bitkom mogli bi satima pričati o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, Europe i svijeta. Da li je ona bila kod Udbine ili Modruša, da li je bila 1493. ili 1494. od sporedne je važnosti.

Caterum censeo postojeću nastavu povijesti treba ukinuti jer su na povijesti utemeljene spoznaje osnova shvaćanja svijeta oko sebe. Sadašnja nastava povijesti nazorima o svijetu može doprinijeti samo na nakaradan način.