Lokalitet Bribirska glavica, u zaleđu Skradina, čuva ostatke ljudskog prebivanja od pretpovijesti do novog vijeka. Pozornost javnosti na tu, za hrvatsku povijest tako važnu lokaciju, nedavno je privukao nalaz kamenog natpisa na kome se spominje knez Branimir. Time je ovaj drevni hrvatski vladar samo učvrstio svoj „položaj“ hrvatskog kneza koji se najčešće spominje na pronađenim ranosrednjovjekovnim kamenim natpisima.

Uz natpis koji spominje kneza Branimira pozornost je privukao i kameni natpis na kome se navodno spominje pokrajina na području današnje južne Švedske – Skania Inferior. Pa od kuda „Šveđani“ u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj? Onome koji malo bolje poznaje povijest ranosrednjovjekovnog i srednjovjekovnog Sredozemlja ovo nije osobito iznenađenje.

Hrvatska historiografija odavno se bavi „Vikinzima“ u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti. Doduše, to su bili pofrancuženi Vikinzi, Normani iz zapadne Francuske koji su tijekom 11. i 12. st. ovladali južnom Italijom i Sicilijom. Njihov vojvoda Amiko II. poharao je dalmatinsku obalu i vjerojatno zarobio Petra Krešimira IV. „Varjazi“ (što je slavenski naziv za Vikinge) tada su napali grad Rab (1074.). Obranu od “skandinavskog” napada, koju su Rabljani pripisali čudesnoj pomoći gradskog zaštitnika sv. Kristofora, potonji slave i danas. Jedno kraće vrijeme Dubrovnik je priznavao vrhovnu vlast Normana, a Dubrovčani i drugi stanovnici dalmatinskih gradova ratovali su na strani normanskog vojvode Roberta Guiscarda protiv Bizanta (1081.). Dugo vremena se hrvatska historiografija bavila tezom kako je, u drugoj polovici 11. st., jedan danski kraljević trebao postati hrvatskim kraljem.

Vikinzi na Sredozemlje ne dolaze samo sa zapada nego i sa istoka. Švedski „Varjazi“ prvo imaju ključnu ulogu u oblikovanje Kijevske kneževine, na području današnje Ukrajine i Rusije. Rijekom Dnjepar, kao trgovci i ratnici, dopiru do Crnog mora. Stotine „Varjaga“ stupa u službu bizantskih careva. Oni su osobna zaštitna jedinica bizantskog vladara – „varjaška garda“. „Varjaška garda“ ratuje za račun Bizanta od Male Azije do južne Sicilije. Svoja imena, urezana skandinavskim pismom –runama, sjevernjaci ostavljaju i u atenskoj luci Pireju i u Aja Sofiji u Carigradu.

Ne bi bilo ništa čudno da se jedna skupina „Varjaga“, kao dio bizantskih vojnih posada, našla i na Jadranu. Tu je mogla biti poslana kao pomoć bizantskim saveznicima, hrvatskim knezovima i kraljevima stacioniravši se na strateški tako važnoj utvrdi. Možda ih je sam hrvatski vladar ili župan privukao novcem kako bi ratovali za njega? Možda su Bizantinci, jedno vrijeme, držali Bribirsku glavicu pod svojom vlašću?

Hrvatski Vikinzi? Ništa čudno.