Kada govorimo o temama koje imaju, ili bi mogla imati, svjetonazorska, ideološka obilježaja prvo što nam pada na pamet su prijepori i sukobljavanje. Ovo vrijedi i za temu odnosa kršćanstva i socijaldemokracije, bez obzira na sadržaj koji tim pojmovima možemo dati. Takav je pogled jednostran, i u pravilu, štetan. Ideje „umjerene“ ljevice, nazovimo ih socijaldemokratskima, punopravni su izdanak misaonih sustava europskog zapada koji su pod jakim utjecajem kršćanstva čak i onda kada taj utjecaj izbjegavaju ili čak niječu.

Jedan od poticaja za moje bavljenje odnosom kršćanstva i socijaldemokracije bilo je izlaganje pokojnog predsjednika SDP-a Hrvatske Ivice Račana na pripremama SDP-a za izbore 2007. na Bjelolasici. Vidno načet bolešću i bolovima Račan je tada, među ostalim stvarima, istaknuo kako mu je osobito žao što nisu uspostavljeni bolje odnosi između SDP-a i katoličke crkve. Iz današnje, pogotovo medijske, perspektive idejno i svjetonazorski katolička crkva i hrvatski socijaldemokrati su jako međusobno udaljeni. Da li je to baš tako? Odnosno, da li to tako mora biti, da li tako mora izgledati?

Ponukan Račanovim govorom, prije desetak godina, pokušao sam naći moguće dodirne točke socijaldemokracije i crkve u socijalnom nauku katoličke crkve. U tu svrhu pročitao sam i analizirao obimnu službenu crkvenu publikaciju nazvanu „Kompendij socijalnog nauka crkve“, a kojeg je izdalo papinsko vijeća „Iustitia et pax“. Prolaženje kroz više od šesto stranica teksta punog formalnih teoloških izraza namijenjenog specijalistima predstavljalo je veliki napor. Rezultat toga je četrdesetak stranica mojih bilješki i komentara koje ću učiniti manjim dijelom dostupnima putem nekoliko postova na mom blogu.

Odmah na početku moram naglasiti kako između onog što „Kompendij“ izlaže kao socijalni nauk katoličke crkve i nekih temeljnih socijaldemokratskih ideja postaje male razlike, ako uopće i postoje. Ipak, prisutno je nešto što ih bitno razdvaja – to ja perspektiva ljudskog razvoja, ljudske egzistencije. Koliko god lijeve ideje bile ideje okrenute prema budućnosti u njima ne postoji faktor „vječnosti“ prema kojemu se ravna socijalni nauk crkve. Prava ljevica bi se morala temeljiti na nekim čvrstim, neupitnim vrijednostima. Na njima svoj socijalni nauk temelji i katolička crkva. Ona ih naziva „prirodnim pravom“. Dok socijaldemokracija svoje neupitne vrijednosti vidi, u konačnici, isključivo izvedene iz ljudi samih, katolička crkva, premda ne negira kako „prirodno pravo“ izlazi iz ljudske osobe, njegov konačni izvor nalazi u Bogu koji je čovjeka i stvorio.

Ono što dijele katolička crkva i socijaldemokracija jest uvjerenje kako postoji zajednički interes, ono što socijalni nauk katoličke crkve naziva „općim dobrom“, što pak nije samo puki zbir pojedinačnih interesa. Upravo tu se nalazi crta razdvajanja socijaldemokracije i katoličke crkve prema modernoj desnici koja, pod utjecajem ekstremnih oblika liberalizma, tvrdi da tako nešto nije moguće. Čuvena je izjava pokojne britanske premijerke Margaret Thatcher kako društvo ne postoji („there’s no such thing as society“). Za modernu desnicu postoje samo individualni porivi pojedinaca koji se stalno međusobno natječu i koji trebaju biti uređeni samo u tolikoj mjeri da ne unište jedni druge.