Drevna povijest, ma koliko nam se činila udaljenom vrlo često je tu, blizu. Iznenadi nas u dijelu naše svakodnevice u kojemu je najmanje očekujemo. To se ne odnosi samo na neke kulturne elemente i dijelove pučkog naslijeđa nego, u nekim slučajevima, načine privređivanja pa i obrade zemlje, prikupljanja njenih plodova.

Prizor berbe maslina sa starogrčke vaze

Dalmacija, poslije živog turističkog ljeta, u kasnu jesen naglo smiruje svoje bilo. Nema više turista, sezonskih zaposlenika, studenti odlaze na studij u Zagreb i posebno male, lokalne zajednice ostaju prepuštene same sebi, suočavanju sa samima sobom. To je razdoblje kada se cijelim Sredozemljem mogu osluhnuti njegovi drevni ritmovi. Među njih spada i berba maslina.

Maslina je najvažnija sredozemna biljka. U davno doba nije bila samo važan dio prehrane, nego i izvor energije, ključni izvozni proizvod koji je izvirao iz debla koja je, na izgled, bilo neuništivo. U malim sredinama od antičkih vremena u berbi maslina malo se toga promijenilo. Zreli plodovi se i dalje nastoje trešnjom oboriti na tlo gdje se potom pažljivo pobiru. Ima tu puno i veranja po drveću i svinutih kralježnica. Tada se čini kako se svijet u tri tisuće godina zapravo vrlo malo promijenio. Prizori berbe maslina s antičkih vaza postaju bliskima, suvremenima.

Svijet antike nam je možda najbliži ne kada čitamo Homera, Vergilija ili Cicerona, već kada nas bole leđa poslije berbe maslina.