U predstavljanju prošlosti postoje neke točke, neka sidra, neki događaji koje držimo pouzdanima, sigurnima, izvjesnima. Tim uporišnim točkama povijesne izvjesnosti pripada i ukidanje kmetstva, činom nacionalnog junaka, bana Josipa baruna Jelačića. Svojim banskim pismom od 25. travnja 1848. Jelačić je ukinuo „tlaku gospodinsku“ i „svaku daću urbarialsku“. Od tog datuma u Hrvatskoj prestaje feudalizam, a počinje moderno, građansko doba.

U stvari promjene strukturalnih razmjera događaju se postepeno i sporo. Ono bitno obilježje kmetstva, osobnu ovisnost kmeta o feudalcu dokinuo je car Josip II već 1785. Od tada se kmet slobodno može seliti, ženiti i obrazovati. Feudalac kmeta nije više mogao otjerati sa zemljišta koje obrađuje i više kmetu nije mogao suditi već se kmet u sudskim sporovima mogao utjecati državnim organima i vladaru. Isto tako vladar je odredio uvjete i iznos novca kojim se kmet mogao osloboditi i svojih ekonomskih veza s feudalcem.

Isto tako bansko pismo iz travnja 1848. nije trenutno promijenilo odnose na hrvatskom selu i raspetljavanje stoljetnih veza nekadašnjih feudalaca i bivših kmetova bio je proces koji je potom trajao desetljećima. O nevoljama seljaka (više) i bivših feudalaca (manje) u samrtnom hropcu srednjovjekovnih prava i običaja, čemu su se pridružio i porezni teret modernog državnog aparata, pisala je profesorica Mirjana Gross u svojoj poznatoj knjizi „Počeci moderne Hrvatske“.

Time za Hrvate feudalizam nije i definitivno postao stvar prošlosti. Zavisni ekonomski odnosi između seljaka i feudalaca, utemeljeni u naslijeđu osmanskog feudalizma, zadržali su se u Bosni i Hercegovini i poslije Austro-ugarske okupacije ove zemlje 1878. U Dalmaciji, Istri i Primorju održali su se srednjovjekovni odnosi ekonomske zavisnosti između zemljoposjednika i seljaka sve do kraja Drugog svjetskog rata. Njihovo održavanje se pravdalo činjenicom kako oni nisu bili u strogom smislu „feudalni“ jer nisu pretpostavljali osobnu zavisnost obrađivača zemlje o vlasniku zemlje. U stvarnosti je seljak u ovim krajevima bio „slobodan“ da umre od gladi ili se pokori veleposjedniku.

Te odnose feudalnih obilježja pokušala je dokinuti kraljevina Jugoslavije „Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije“ od 19. listopada 1930. Njime se ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja. U praksi to nije provedeno do kraja. U ovim se područjima feudalizam definitivno ukida tek 1946. „Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja“.

O ogorčenju stare dalmatinske aristokracije oduzimanjem zemljišta od strane monarhističke i komunističke Jugoslavije govori razmišljanje Madone, umiruće stare, rapske plemkinje iz romana „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka: „A Karađorđe čini otimačinu s partizanima i komesarima sve šta su ti mater i otac, i mater od matere i od oca mater i pokojni u staro vrime…“. U filmu „Izgubljeni zavičaj“ Ante Babaje (opet nastao po djelu Slobodana Novaka), prikazano je prikupljanje feudalnih davanja u Dalmaciji između dva svjetska rata.

I tako 1946. završili smo konačno s feudalizmom? Ne baš. U brojnim pravnim spisima, a posebno u zemljišnim knjigama, feudalni odnosi i „kmetska prava“ još uvijek „postoje“ i predstavljaju ozbiljan pravni problem. Tako i u 21. stoljeću još uvijek nismo feudalizmu rekli definitivno zbogom.