„Ovo je najveća Titova tajna!“ Tako je srpski portal Telegraf.rs okarakterizirao presliku vjenčanog lista Josipa Broza Tita i Jovanke Budisavljević. Nije tajna da se Tito oženio Jovankom. Ono „tajanstveno“ u navedenom dokumentu je činjenica da je Tito po nacionalnosti registriran kao Hrvat. Dakle ipak! Kakav “Jugosloven”, kakav najveći sin svih naših naroda i narodnosti. On je sin samo jednog – hrvatskog naroda. Činjenica da je Hrvat vladao Srbima može objasniti kletu sudbu srpskog naroda u dvadesetom stoljeću. Ukratko, prikriveni „srbožder“.

Titova nacionalnost nije nikakva tajna. Sjećam se snimljenih razgovora Ivana Hetricha s Titom koji su bili emitirani neposredno poslije Titove smrti. U njima Tito između ostalog priča i o tome kako su ga zvali i „mladim Hrvatom“. U svojoj knjizi „Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991. od zajedništva do razlaza“ Zdenko Radeljić navodi kako je Tito uvijek bio dio hrvatske nacionalne ili republičke kvote u partijskim i državnim tijelima jugoslavenske federacije.
Tito je dobro znao da je Hrvat ali… Njegov stav prema „hrvatstvu“ najbolje obilježava njegova izjava iz svibnja 1970. tadašnjem komunističkom vodstvu Hrvatske. „Ja mislim da vi shvaćate moju poziciju. Ja ću vam dati podršku kad god treba. Vi znate, ja sam Hrvat iz Hrvatskog zagorja, iz srca Hrvatske, pa ipak, kada vam bude trebalo, ja ću vam dati podršku. Meni su svi naši narodi i sve naše republike jednako prirasle srcu.“
Dakle, bit je u shvaćanju Titove „pozicije“. Njegova nacionalnost nije smjela postati predmet spora među društvenim činiteljima u Jugoslaviji. Svi su znali tko je i što je Tito ali se to nije smjelo (previše) isticati.
Josip Broz Tito je jedna od najistaknutijih osobnosti u povijesti srpskog naroda. Partizanski pokret spasio je Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od uništenja. Srbi i Srbija su se na kraju 2. svjetskog rata našli na strani pobjednika ne zahvaljujući pokretu Draže Mihajlovića ili Milanu Nediću nego zaslugom Tita i Srba u njegovom, partizanskom pokretu. U doba Titove vladavine zaostalo seljačko društvo Srbije ubrzano se modernizira i hvata korak s razvijenim europskim zemljama. To što je Tito bio Hrvat ništa ne mijenja na stvari.
Franjo Tuđman je, na užas velikog dijela njegovih sljedbenika, pokušao od Hrvata Tita napraviti jednog od svetaca zaštitnika nezavisne Hrvatske. Djelomično je bio u pravu. U doba Tita Hrvatska je dobila svoje granice, „pravne“ osnove svoje buduće nezavisnosti, poput Srbije brzo se modernizirala i glavna obilježja modernog hrvatskog društva imaju svoje korijene u Titovoj epohi.
Sjećam se jedne prigodne iz doba „hrvatskog proljeća“ 1971. „Druže Tito, ljubim te u čelo, daj obuci ustaško odijelo.“ Dio hrvatskih nacionalista, na trenutak, je pomislio da će Tito uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu. Takva interpretacija Tita je užasavala.
Premda je bio oštro protiv ideje „jugoslavenske“ nacije, videći u njoj ne rješenje nego samo izvor novih problema, nacionalizmi nikada nisu impresionirali Tita. U tradiciji austrijskih socijaldemokrata vjerovao je u održivost, pa i neophodnost, višenacionalnih, multietničkih država. Tito je u prvom redu bio ne Hrvat, Srbin ili Jugoslaven već revolucionar, mesijanski preobrazitelj ljudi i njihovih zajednica. Kao što govori „Komunistički manifest“ proleteri nemaju domovine nego samo svoje okove. U tom okviru mora se promatrati i nacionalni identitet Josipa Broza Tita.