Predrasude ne podnose kompleksno i dugotrajno razmišljanje. One traže jednostavna objašnjenja, jednoobrazna obilježja. Put do potonjih obično ide pretjerivanjem i pojednostavljivanjem. Ove pak vode ne do istinske spoznaje stvarnosti nego do tamne šume mračnih, perverznih maštarija. U njoj svoje mjesto, iz perspektive europskog zapada imaju i Hrvati.

One ponekad imaju svoj odraz i u popularnoj kulturi. Stoljećima je za mnoge Europljane Hrvat bio istoznačnica za divljaka. O tom sam već napisao jedan post govoreći o klasičnoj knjizi engleske književnosti „Tom Jones“ Henrya Fieldinga iz 1749. No, u traženju predrasuda prema Hrvatima ne trebamo ići tako daleko u prošlost.

H. G. Wells 1895. u svojoj knjizi „Vremenski stroj“ (The Time Machine) tako spominje izvjesne Morlocke. Radi se o „podvrsti“ ljudi koja će u budućnosti živjeti pod zemljom održavajući tajanstvene strojeve koji omogućavaju ljudima na površini život u blagostanju. Iz ove slike krije se pak strašna priča. Morlocki se hrane ljudima s površine koji na taj način plaćaju „usluge“ Morlocka. Čini se kako je Wells bio nadahnut Morlacima, mojim precima, stanovnicima dalmatinskog zaleđa koji su u doba prosvjetiteljstva bili simbol divljaštva i neprosvijećenosti u zapadnoj Europi.

Zanimljivo je da Morlocki nisu ostali samo likovi iz djela H. G. Wellsa nego su postali standardni negativci „znanstvene fantastike“ uključujući i Marvelove stripove.

Wells u priči o Hrvatima kao ljudožderima nije osamljen. Kada su senjski uskoci ubili habsburškog povjerenika Josipa Rabattu 1601., širila se priča kako su uskočke žene pile krv ubijenog austrijskog časnika. Konačno jedna od „jačih“ kletvi u hrvatskom jeziku je ona „Krvi ću ti se napiti!“ zbog koje je jedan lokalni hrvatski političar trenutno na sudu. Možda je zaista ultimativno poniženje neprijatelja bilo vezno uz konzumaciju njegove krvi. Konačno, hrvatska su područja jedna od onih koja su domovina mita o vampirima.

Priče o Hrvatima kao kanibalima posebno su se širile u doba baroka XVII. i XVIII. vezano za stvarnu i izmaštanu okrutnost hrvatskih vojnika diljem Europe. Tako se i u austrijskim zemljama širila priča o tome kako Hrvati jedu malu djecu. Toj, na široko raširenoj priči, posvetio je veliki hrvatski književnik August Šenoa jednu od svojih „povjesnica“, pjesama nadahnutih historijskom tematikom.

Šenoa je inspiriran stvarnom epizodom iz memoara baruna Franje Trenka napisao pjesmu „Kakvu Hrvati djecu jedu?“. Ova govori o panici koju je jedan krojač stvorio među građanima Beča, u doba carice Marije Terezije, poslije susreta s Trenkovim pandurima, tvrdnjom kako ovi Hrvati jedu djecu. Kada su Trenkovi panduri potom zaista ušli svečano u Beč doista su jeli djecu – kruhove ironično oblikovane poput dojenčadi. Tako se u pjesmi pjeva:

„Ti Hrvati paklovići,
Grabežljivi crventići,
U Beč isti još će doć,
Neće minut dan i noć;
Al’ štoviše – čujte bijedu:
Ti Hrvati djecu jedu!”

Šenoa predstavlja Hrvate kao možda primitivne ali iskonski hrabre i poštene pa tako kritizira prijezir europskog centra prema ljudima s europske periferije:

„Zavist laje: Vi divljaci!
Slava kliče: Vi junaci!
Da, varvari s kraja svijeta,
Svijetu mrski i odurni,
Ali brzi, ali žurni,
Kada vapi pravda sveta!“

Do jučer, a vjerojatno u ne malom broju sredina i danas, postoje izražene predrasude prema Hrvatima. Dobro je to imati na umu kada s prijezirom i podsmijehom gledamo neke druge narode.