Vanjska politika je često glamurozna. Njezina su pozornica luksuzni hoteli, barokni i srednjovjekovni dvorci, raskošne dvorane predstavničkih i izvršnih tijela vlasti. Vrlo lako njezini si akteri mogu umisliti kako su osobito bitni, naročito važni. Ako su važni u svojim očima onda bi morali biti takvi i u onima birača. Da li je doista tako?

U stvari biračima je vanjska politika rijetko nešto relevantno u odabiru stranačkih i političkih preferencija. Za to postoje brojni primjeri. Tako je postepeni pad političkog utjecaja HDZ-a u Hrvatskoj počeo poslije pobjede u Domovinskom ratu. Činilo se kako bi birači trebali trajno biti zahvalni HDZ-u poslije velikog trijumfa ali…

Posebno je drastičan slučaj poraz Winstona Churchilla i njegovih konzervativaca 1945. poslije vjerojatno najveće britanske pobjede u povijesti, one protiv Sila osovine u Drugom svjetskom ratu. Računajući na to Churchill je raspisao izbore za samo dva mjeseca poslije završetka rata u Europi. Rezultat? Teški poraz Churchilla i njegovih konzervativaca. Britanski su laburisti prvi put u povijesti dobili natpolovičnu većinu u britanskom parlamentu.

Ono što je bilo bitno biračima nije bio mrtav Hitler i Japan na koljenima nego budućnost njihovih obitelji, radnih mjesta i sl. Birači su u tome vidjeli laburiste kao daleko sposobnije.

Tako je i danas u Hrvatskoj pitanje rata u Ukrajini biračima zapravo daleko, rubno. Na tome se unutar zemlje ne mogu niti dobiti niti gubiti političke naklonosti.