Pismo saborskog zastupnika SDP-a Ranka Ostojića predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću, u kojem traži pokroviteljstvo Sabora RH nad obilježavanjem sedamdeset i pete godišnjice bitke na Sutjesci, u kojoj su se sukobile partizanske jedinice s osovinskim i njihovim saveznicima, izazvalo je priličnu medijsku pozornost. Oni koji redovito prate moj blog znaju da sam o bitci na Sutjesci već pisao, no ovog puta posebnu bi pozornost posvetio reakciji kolege povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest i bivšeg zaposlenika Ministarstva obrane RH i Hrvatske izvještajne službe (HIS-a) Davora Marijana na spomenutu inicijativu.

Pri tome se služim izjavama kolege Marijana, kako su predstavljene u članku u Večernjem listu, uzimajući u obzir i mogućnost da su bitno kraćene, a možda i izvučene iz konteksta. Uglavnom, prema Večernjem listu spomenuti je povjesničar izjavio ovo:
“Ne vidim zašto bi Hrvatski sabor pokrivao mitološke bitke i datume neke druge države, u ovom slučaju Jugoslavije – zanima Marijana koji drži kako je Sutjeska bitka zapravo mitska, kako ona nema nikakvo realno značenje osim činjenice da je to bila klaonica i poraz.” i “Ostojić može osobno zapaliti svijeću za stradale na Sutjesci, ali ne vidim zašto bi to institucija trebala. Uostalom, SDP je obnašao vlast kad se obilježavala 70. obljetnica bitke pa nije od tadašnjeg predsjednika Sabora i svog stranačkog kolege Josipa Leke tražio da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja te obljetnice – komentira Marijan podsjećajući kako je SDP za vrijeme svoje vladavine ukinuo pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburga”.

Prvo bih obratio pozornost na Marijanov stav kako je bitka na Sutjesci “mit”. Pojam mit može imati više značenja. Prvi je, onaj pučki, a to je pojam za posve izmišljenu priča. O tome ne može biti ni govora. Tisuće mrtvih su neoboriva činjenica kako 1943. tako i 2017. Postoji još jedno značenje mita, a to je ono priče kojom ljudska zajednica nastoji objasniti i odrediti samu sebe. U tom slučaju bitka na Sutjesci je svakako mit, priča koja bi mogla ili trebala biti jedna od onih koji određuju ono što je hrvatski narod i hrvatska država. Marijan tu mogućnost odbacuje nedjeljivo je vezujući za priču propale Jugoslavije. Po toj logici trebali bi odbaciti kao dio nacionalnog mita i bitku kod Sigeta. Tu su se Hrvati borili za mađarsku močvaru u ime častohlepnih Habsburgovaca. Zar je to “hrvatska priča”? Nju je zato odbacivao, primjerice, “otac domovine” Ante Starčević, smatrajući je mitom Habsburške monarhije, a ne moderne hrvatske nacije.

Na tvrdnju o “klaonici” (svaka je velika bitka “klaonica”) neću se uopće osvrtati, no želio bih nešto reći o tvrdnji kako se radi o “porazu”. Porazu koga? Partizani su doživjeli teške gubitke, no samo nekoliko tjedana kasnije, po kapitulaciji Italije zauzeli su velike dijelove Hrvatske. Onda se radi o porazu Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša. Problem je u tome što su oni doživjeli poraz? Ako je to razlog za ne obilježavanje bitke na Sutjesci radi se o vrlo diskutabilnoj tezi.

Kolega Marijan je i u nečemu u pravu. U pravu je kada prigovara vladama u kojima je dominantni činitelj bio SDP zašto se one nisu prihvatile pokroviteljstva. To pokazuje ne samo ideološku ispraznost nominalno najveće hrvatske lijeve stranke, nego i stvarnu nebrigu za antifašističko naslijeđe. O nepoznavanju nekih temeljnih povijesnih činjenica neću ni govoriti.

Kolega Marijan se dotiče privremenog ukidanje pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu. To što se ono također, poput kanjona rijeke Sutjeske, nalazi izvan Republike Hrvatske nije mu sporno. Da se razumijemo, nemam ništa protiv obilježavanja masovnih likvidacija koje su počinili komunisti neposredno po završetku Drugog svjetskog rata kada je stradalo između 30 i 50.000 samo Hrvata i Bošnjaka, a da o pripadnicima ostalih jugoslavenskih naroda ne govorimo. To ne samo što se treba nego i mora činiti. No što je konačno sa Sutjeskom?

Sabor Republike Hrvatske ne samo što može nego i mora prihvatiti pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdeset i pete godišnjice bitke na Sutjesci. Ne samo zato što Hrvati čine oko 40% poginulih u toj bitci. Takva obveza proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske koji jasno kaže kako se hrvatska suverenost temelji “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)”. Dakle suprotstavljanje NDH predstavlja vrhunski izražaj “državotvornog” djelovanja. Prihvaćanjem pokroviteljstva nad obilježavanjem bitke na Sutjesci, jednom od ključnih događaja u borbi protiv NDH, izražavamo i posebno poštovanje prema temeljima hrvatske državnosti i prema tome hrvatskoj državi samoj. O činjenici kako se moderna, ujedinjena Europa temelji na porazu fašističkih sila neću ni govoriti.

Konačno, prihvaćanjem pokroviteljstva može se okoristiti i vladajuća garnitura. HDZ iskazujući poštovanje događaju za koji se veže razmjerno malo kontroverzi može pokazati kako je i on antifašistička stranka. HNS, inzistirajući na prihvaćanju obilježavanja, može pokazati kako i u koaliciji s HDZ-om nije odustao od svojih tradicionalnih vrijednosti, u koje uključuje i antifašizam.

U tom slučaju nadam se samo kako organizatori neće pretvoriti obilježavanje u jugonostalgičarski dernek.

Win – win situacija ili se to meni samo čini?