Kao svako područje znanstvenih istraživanja i ono povijesne znanosti teško je sagledivo. Čak i kada to imamo na umu povijest i povjesničari uspijevaju nas iznenaditi. Gledajući na službenom You Tube kanalu Radio televizije Srbije opsežnu seriju TV Beograd o Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu (Jugoslavija u ratu 1941.-1945., 25 epizoda iz 1991.) naišao sam na uzgrednu tvrdnju istaknutog srpskog povjesničara Branka Petranovića kako je predsjednik Sjedinjenih Država Franklin Delano Roosevelt želio očuvati Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Nikad čuo. Petranović ipak nije bio tip koji bi nešto posve izmislio. Po o čemu se zapravo radi?

Da li je zaista postojala namjera Saveznika, točnije Amerikanaca da očuvaju ovu kvislinšku tvorevinu? Krajem rata ustaška vrhuška gajila je opsjenu o neizbježnom sukobu zapadnih saveznika i Sovjetskog saveza. Tu su iluziju dijelili s Hitlerom. Ogromnu povorku vojnika i civila, koja je napuštala Zagreb, ustaše su uvjeravale kako je to povlačenje samo privremeno. Eto njih nazad za nekoliko tjedana ili najviše mjeseci kada izbije sukob između Amerikanaca i Britanaca s jedne i Sovjeta i Titovih partizana s druge strane. Tada će, uz pomoć novih zapadnoeuropskih saveznika, vratiti vlast i utjecaj. Rezultat toga bili su deseci tisuća mrtvih, nesuđenih saveznika Amerikanaca i Engleza, u komunističkim pokoljima.

Ipak, maštarije ustaša i nacista nisu bile posve bez temelja, barem kada je Churchill u pitanju. Radilo se o planskom zadatku koji je britanskoj vrhovnoj komadi zadao u svibnju 1945. britanski premijer, odgovarajuće nazvan „Nezamisliva operacija“ (Operation Unthinkable). Plan je pretpostavljao napad na sovjetske jedinice kako bi se osigurao britanski utjecaj u Poljskoj ili zapriječio prodor Rusa prema Sjevernom moru. Zapadni su saveznici po tom planu početkom srpnja 1945. trebali napasti Sovjete uz pomoć Poljaka ali i zarobljenih njemačkih jedinica. Amerikanci, koji su još ratovali s Japanom, ni u ludilu nisu željeli još jedan rat u Europi, a i samo britansko zapovjedništvo smatralo je takve vojne akcije osuđenima na poraz.

Premda su i različiti kvislinški režimi bili dio burne kombinatorike savezničkih sila krajem Drugog svjetskog rata, očuvanje i podržavanje neke od nacističkih i fašističkih marionetskih tvorevina zaista bi bio dalekosežan potez. Da li je Roosevelt doista ozbiljno razmišljao o nečem takvom?

Premda se jugoslavenske države dvadesetog stoljeća doživljavaju kao izraz diktata stranih sila, od njihova nastanka, širom svijeta, bilo je utjecajnih glasova koji su upozoravali kako jugoslavenski eksperiment nema šanse za uspjeh. Na tragu takvog razmišljanja tijekom Drugog svjetskog rata bio je i Roosevelt, o čemu su sačuvani neki tragovi. Američki predsjednik je već 1942. smatrao kako se narodima nekadašnje Jugoslavije treba dati puna sloboda u odlučivanju o svojoj sudbini. U dijelu memoarske literature navodi se kako je Roosevelt početkom 1943. smatrao ideju o zajedničkoj državi Hrvata i Srba „ridikuloznom”. Oba naroda trebali bi imati nezavisne države pri čemu bi Hrvatske morala navodno biti pod nekom vrstom „skrbništva”. Tu se radi o informacijama dobivenima iz neformalnih izvora i utemeljenima na nečem vrlo nepouzdanom kao što je ljudsko pamćenje. Jedini, u neku ruku službeni stav Roosevelta o „nezavisnoj” Hrvatskoj, može se naći u zapisnicima s druge Moskovske konferencije (iz listopada 1943.) po kojima je američki predsjednik naglasio kako „Hrvatska treba biti odvojena od Srbije” (Croatia may have to be set up separately from Serbia).

Dakle, činjenica kako je Roosevelt bio skeptičan prema Jugoslaviji kao zajednici Hrvata i Srba ne znači kako je bio spreman priznati ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku. On se samo zalagao za nezavisne države Hrvata i Srba koje s kvislinzima ne bi trebale imati nikakve veze. Konačno na „nezavisnoj” Hrvatskoj Roosevelt nije previše inzistirao. Područje bivše Jugoslavije bila je zona britanskog i sovjetskog utjecaja. Ako ovi hoće Jugoslaviju, neka im bude. Proći će još neko vrijeme prije nego što Sjedinjene Države počnu nametati svoju viziju odnosa na jugoistoku Europe. U toj će viziji opstanak Jugoslavije imati važno mjesto.