Ferdo Šišić, Kako je došlo do okupacije, a onda do aneksije Bosne i Hercegovine

Ferdo Šišić, Kako je došlo do okupacije, a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878. odnosno 1908.), Diplomatska strana njihova o šezdeset i tridesetgodišnjici događaja, Matica Hrvatska, Zagreb 1938.

Objavljeno u Povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Mi nismo Goti

Pjesmama zovemo raznolike glazbene i stihovne tvorbe. Mnoge su skromnih glazbenih dosega i još češće stihova neznatne vrijednosti. Ono što je bitno u tim često nezgrapnim spojevima muzike i poezije su osjećaji koji ovi izazivaju. Pri tome ovi ne moraju biti osobito tankoćutni i profinjeni. Što više, što su emocije potaknute riječima, melodijom i taktom grublje i sirovije to su njihovim potencijalnim konzumentima privlačnije.

To posebno vrijedi za glazbeno – stihovne pojave, nazovimo to, namjenskog usmjerenja poput vojničkih pjesama. Jedan svoj post već sam posvetio pjesmi koja je moja jedinica pjevala kao dio Hrvatske vojske. Red je zato da svojih nekoliko rečenica dobije i ona kojom se ponosila moja postrojba u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA).

„Borbene“ pjesme nisu stvarali samo priučeni stihoklepci i muzikanti – amateri. Podršku ratničkom moralu moga voda poslužitelja trocijevnih, protuavionskih topova od 20 mm, davala je tvorevina nedvojbeno nadarenih osoba, hrvatskog književnika Vladimira Nazora i židovskog kompozitora iz Sarajeva Oskara DanonaUz maršala Tita“. Mislim kako neću pogriješiti ako je nazovem najpompoznijom i najbombastičnijom u žestokoj konkurenciji stotina pjesama posvećenih komunističkoj partiji, Titu i partizanskoj borbi, a nastalih u doba socijalističke Jugoslavije.


Dovoljno je samo posvetiti pozornost Nazorovima stihovima:

„Uz maršala Tita, junačkoga sina
nas neće ni pakao smest’.
Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo
i čvrsto stiskamo pest.“

Bum, tras, bum! Mogu li neki drugi stihovi biti „žešći“, titovskiji i više prijeteći od ovog nedostatka straha od vječnog prokletstva, ukočenog, patetičnog kretanja i grča u ruci? Pa tko ne bi zbog Tita riskirao smrt ili u najmanju ruku trajni invaliditet, poslije nekoliko stotina ponavljanja plodova stihotvorstva starog hrvatskog književnika? Što reći poslije svega nego: „Banzaji!!!“. Da ne govorimo o vagnerijansko – malerovskom spoju timpana, pleh instrumenata i mješovitog zbora Oskara Danona koji nosi Nazorove riječi. Jedino što bi svaki zdravi muškaraca poslije slušanja ove pjesme mogao poželjeti jest herojska smrt u kovitlacu metaka, granata i protivničkih bajuneta.

Ipak, ova testosteronska eksplozija patetike nije ono što me osobito zanima. Mene posebno interesira druga strofa pjesme:

„Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo,
Slavenstva smo drevnoga čest.
Ko drukčije kaže, kleveće i laže,
našu će osjetit’ pest.“

E, što sad? Tko su ti Goti? Zašto je dobro što nismo Goti? Možda su oni jedni od brojnih okupatora prostora pokojne Jugoslavije iz vremena Drugog svjetskog rata? Svi znaju za Nijemce i Talijane i njima pridružene ustaše i četnike. Oni malo bolje upućeni spomenut će i Bugare, Mađare, belogardejce, baliste. Netko će se sjetiti čak i Čerkeza. Ali Goti? Kakve veze Tito ima s tim Gotima i zašto bi, ako nas neko nazove Gotom, to morali smatrati strašnom uvredom koja zaslužuje odgovor izražen tjelesnim nasiljem?

Ni manje ni više nego se postrojba regruta iz svih područja bivše države tom pjesmom zapravo bavila jednim historiografskim prijeporom. Teorije o podrijetlu Hrvata danas su dio svakog povijesnog udžbenika u Hrvatskoj. Svaki učenik šestog razreda osnovne škole mora znati nabrojati barem tri povjesničarske konstrukcije o hrvatskom podrijetlu. To su slavenska teorija, iranska i, ona koja nam je ovdje osobito važna, gotska teorija.

„Teorije“ o podrijetlu Hrvata postale su naglo bitne 90-tih godina 20. st. Poslije sloma Jugoslavije na hrvatskom kulturnom prostoru krenuo je obračun ne samo sa „Jugom“ nego i sa „Slavijom“. isticanje notornih činjenica o slavenstvu Hrvata od jednom je postalo nepoželjno i korijeni moje nacije grozničavo su se počeli tražiti svugdje samo ne među Slavenima. Javni prostor je vrvio likovima koji su Hrvate povezivali s Turskom, Irakom, Afganistanom uživajući neku vrstu poluslužbene potpore. Manje popularna, ali ipak prisutna bila je i ona o „gotskom“, dakle germanskom podrijetlu Hrvata.

Pa kakva je to „gotska teorija“. Njezini pobornici su je uglavnom potkrepljivali navodima iz dvaju srednjovjekovnih izvora „Ljetopisa popa Dukljanina“ (Barski rodoslov) i „Salonitanske kronike“ Tome Arhiđakona koje, u nekim slučajevima, poistovjećuju Hrvate i Gote. Goti su bili germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije, koji se tijekom Seobe naroda iz svoje skandinavske domovine, preko područja današnje Poljske, Ukrajine i Balkana prodro sve do Italije, Francuske i Španjolske. Jedna epizoda te njihove velike migracije vezana je i za područje današnje Hrvatske kojim su privremeno vladali u prvoj polovici 6. st.

Pristašama ove teorije bitni su i stavovi austrijskog sociologa Ludwiga Gumplowicza koji je svjetsku povijest promatrao kao sukob rasa. Pri tome obilježja slavenske rase čine Slavene nesklonima stvaranju državnih tvorevina. Umjesto njih su zato slavenske države utemeljivali pripadnici državotvorne, germanske rase. Hrvatska se srednjovjekovna država u tom sklopu mogla objasniti samo ako je nastala djelovanjem neke germanske zajednice, pa su tako prvotni Hrvati morali biti Germani, vjerojatno Goti koje spominju neki srednjovjekovni izvori.

Pa kakve to veze ima s Titom, partizanima, borbom s okupatorima i sl.? Ustaški je režim u jednom trenutku u „gotskoj teoriji“ vidio sredstvo kojim bi Hrvate približio Nijemcima. U tom smislu Hrvati bi zapravo bili poput Nijemaca Germani, čisti „Arijevci“, dakle nadljudi određeni da vladaju drugima. U praksi, u javnom prostoru i u uvjetima fašističke diktature „gotska teorija“ je promovirana mlako i javno su se izražavala i drugačija mišljenja. Ni Nijemci nisu bili uvjereni u održivost „gotske teorije“ pa su Hrvatima priznavali samo nešto što su zvali „počasnim arijevstvom“.

Vladimir je Nazor u pobjedi partizana vidio je konačni povratak Hrvata njihovim stvarnim, nepatvorenim korijenima. To je postalo tim bitnije jer su upravo Slaveni odigrali ključnu ulogu u odlučivanju ishoda Drugog svjetskog rata. U tom smislu hrvatsko slavenstvo trebalo je osobito naglasiti. S ustašama je na smetlište povijesti otišla i njihova krajnje nategnuta „teorija“.

Slavenski narodi su skloni tražiti svoje „podrijetlo“ u neslavenskim skupinama. Tako su i Poljaci u 17. i 18. st., poput nekih Hrvata danas, tražili svoje korijene među iranskim plemenima. U slučaju Poljaka to su bili Sarmati.

Pitanje podrijetla Hrvata je rubni problem hrvatske, povijesne znanosti. Slavenstvo Hrvata je nedvojbeno jer ga u prvom redu potvrđuje kultura običnog puka, narodna tradicijska kultura i s njome povezan jezik. Strašan rat u Ukrajini skrenuo je pozornost i hrvatske javnosti na tu zemlju stotinama kilometara udaljenu od Hrvatske. Već površan uvid u ukrajinske nošnje, toponime i jezik pokazuje kako su male razlike između Hrvata i Ukrajinaca. Čini se kako su svi južni Slaveni doselili iz područja današnje zapadne Ukrajine. Općenito, razlike među Slavenima, naspram ostalih europskih skupina su minimalne. Čini se kako su se različiti slavenski jezici počeli međusobno bitnije odvajati tek prije tisuću godina. Veliki hrvatski etnolog Milovan Gavazzi je tako upozorio kako su neke pjesme gorštaka u okolici Zakopana u poljskom dijelu Karpata gotovo iste kao one među seljacima u Konavlima. Minimalna je mogućnost da su ove skupine naknadno došle u dodir poslije iseljavanja Hrvata na jug prije 1300 godina.

Da, ime Hrvat nije slavenskog nego vjerojatno iranskog podrijetla, ali to ne znači da su Hrvati Iranci. Isti je slučaj s Rusima. Naziv Rus je vjerojatno estonskog podrijetla i služio je za označavanje današnjih Šveđana. Rusi i Ukrajinci, koji su se stoljećima nazivali Rusima, nisu zato ni Ugro-Finci ni Skandinavci. Među današnjim Rusima ima sigurno priličan broj ljudi koji su navedenog podrijetla, ali slavenski kulturni i etnički element je i više nego nadmoćan. Isti je slučaj i s Hrvatima. Vjerojatno je među nama zaostao tu i tamo koji Iranac s Kavkaza ili je poneki Got radije ostao u Dalmaciji nego se uputio prema Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Te rijetke iznimke ništa bitno ne mijenjanju u hrvatskom slavenskom podrijetlu.

Dakle, točno je kako nismo Goti, ali ipak oni koji misle suprotno ne zaslužuju biti premlaćeni kako preporučuje Vladimir Nazor.

Objavljeno u Politika i povijest, Povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Otisak u Zapruđu

Kako bi nešto postojalo mora biti imenovano. Čini se kako ni pojedinci, ni ljudske zajednice ne mogu ili ne žele nešto pojmiti bez odgovarajuće etikete. Naš svijet svodi se na ogromni katalog, beskrajan inventurni popis. Sve ono što nije katalogizirano, obilježeno, imenovano kao da ne postoji. Dio tog pogleda na svijet kao na veliki kataloški ormar je i imenovanje ulica.

Nastavi čitati
Objavljeno u Hrvatsko iseljeništvo i manjine, Imenovanje ulica | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

Poraz Hrvata na Kosovu polju

Priče okupljaju ljude. Od skupina seljaka uz ognjište tijekom dugih zimskih noći do velikih nacionalnih zajednica, zajedničke priče su ono što ih veže. Jedna od takvih okupljajućih priča je ona o bitci na Kosovu polju iz 1389. Usprkos činjenici da ova pripada kasnom 14. st. promatrajući situaciju u Srbiji, čini se kao da se događaj koji je stvorio temeljni mit srpske nacionalne zajednice, dogodio jučer. Smrt kneza Lazara Hrebljanovića, atentat Miloša Obilića na sultana Murata i „izdaja“ Vuka Brankovića žive u svijesti tisuća i tisuća ljudi poput kakvog nedavnog događaja.

Nastavi čitati
Objavljeno u Povijest | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Hrvati u ratu u Ukrajini

Agresija Rusije na Ukrajinu nije prvi slučaj da su ruske osvajačke ambicije stvorile savez europskih država. To se dogodilo već polovicom 19. st. i bio je rezultat bojazni od jačanja ruskog utjecaja na istočnom Sredozemlju i Balkanu. One su dovele do sukoba koji je danas poznat kao Krimski rat (1853. – 1856.).

Nastavi čitati
Objavljeno u Fotografije, Povijest | Označeno sa , , , , | 1 komentar

Sportaši u zatvoru

Slučaj australske vize srpskog tenisača Novaka Đokovića i s time vezan njegov pritvor u australskom centru za azilante, danima je privlačio pozornost svjetskih medija. Đokovićeva afera predstavlja bizarnu mješavinu sporta, politike i zdravstvene zaštite. Posebno eksplozivan miks sporta i politike nije nešto osobito novo. Pri tome ne mislim na skora vremenska razdoblja. Veza sporta i politika bila je ubitačna u razdoblju kasne antike.

Nastavi čitati
Objavljeno u Politika i povijest, Povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar