Marin Knezovic

Kao što ljudi prepoznaju pojedina razdoblja svog fizičkog, osjećajnog i intelektualnog razvoja, ne čudi što takav razvoj u sebi nastoje uočiti i ljudske zajednice, države i nacije. Kao formativno razdoblje, kada se u nekom narodu pojavljuju prvi znaci jasnog zajedničkog identiteta, nacije obično vide u srednjem vijeku, razdoblju između kolapsa zapadnog rimskog carstva u drugoj polovici V. stoljeća i početka europskih otkrića velikih prekooceanskih područja krajem XV. st.

To adolescentsko razdoblje nacionalnih zajednica, kao i kod tinejdžera, puno je tjeskobe i nedoumice ali i neponovljivog uzbuđenja u otkrivanju samog sebe. Ma koliko klasicizam i prosvjetiteljstvo nastojali ocrniti srednji vijek nacionalne mu se zajednice često vraćaju predavajući se pri tome osjećajima, a ne racionalnom utvrđivanju činjenica.

Srednji vijek nije bio toliko utočište fantazije i izmišljanja svojim suvremenicima koliko modernim ljudima. O tome svjedoči projekt Muzeja srednjovjekovne Srbije u bivšoj zgradi željezničke stanice u centru Beograda. Ovaj od početka izaziva otpore u dijelu srpske javnosti. Već sama činjenica zatvaranja kolodvorske zgrade izazvala je suprotstavljanje prometnih stručnjaka. Drugi je problem što izložiti u takvom muzeju? Izložaka za takav muzej, posebno te veličine jednostavno nema. To ne znači kako Srbija nema znatno pokretno srednjovjekovno blago, no ono je u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. O sjaju srpskog srednjovjekovlja svjedoči i muzej ove crkvene institucije s nizom izložaka iz srednjeg vijeka od europske važnosti (to se odnosi prvenstveno na čudesno očuvane tekstilne predmete).

I tako, slučajno sam naletio pregledavajući televizijske kanale koje mi je ponudio moj kabelski operater na programu Radio televizije Srbije prilog o izlošcima budućeg velebnog muzeja. Naravno, njih zapravo nema. Ništa zato. Tu su majstori koji će nedostajuće eksponate napraviti ljepšima i starijima. Tako se, na osnovu prikaza s manastirskih fresaka rade „idealne“ rekonstrukcije vladarskih obilježja srednjovjekovnih srpskih vladara. Prema prikazima s fresaka nastoje se „rekonstruirati“ i odore srpskih srednjovjekovnih vladara i uglednik. Pri tome ih je teško razlučiti od kostima za kakvu operu. Općenito, sve navedeno sliči na rekvizite iz B produkcije talijanskih „povijesnih“ spektakala 60-tih godina 20. st.

No, sve se to čini „stručnim“, pa i pristojnim prema glavnim „eksponatima“ ranosrednjovjekovne „zbirke“. To je kopija lika dukljanskog vladara iz crkvice Sv. Mihajla kod Stona i slika Višeslavove krstionice.

Čitatelj posta već može naslutiti u čemu je problem. Ni jedan od ovih „bisera“ na brzinu sklepane „zbirke“ nije ili ne vuče podrijetlo s područja današnje Srbije. To se pravda tvrdnjom kako se tu radi o područjima koji su, navodno, u ranom srednje vijeku bili „Srbija“.

Krenimo prvo s navedenim Mihajlom koji se naziva srpskim kraljem. Radi se o dukljanskom vladaru Mihajlu koji je vladao u drugoj polovici 11. st. Postao je vazal pape Grgura VII. (poput hrvatskog kralja Zvonimira) i utemeljio je nadbiskupiju u gradu Baru, na današnjoj crnogorskoj obali Jadrana. Tvrdnja kako je Mihajlo bio srpski vladar temelji se na navodima onodobnih bizantskih izvora – Ivana Skilice i Georgija Kedrena koji Mihajla nazivaju vladarom Tribala i Srba. No Skilici, kao i drugim onodobnim bizantskim kroničarima etnička situacija nije osobito jasna. To se odnosi i na Skiličine „Srbe“ jer ovaj tako govori kako u Duklji živi “narod Srba koje i Hrvatima zovu”.

No, to nije kraj problema za pobornike Mihajlova „srpstva“. Nastavljač, kronike Ivana Skilice također naglašava kako Srbe na području današnje Crne Gore neki nazivaju i Hrvatima. Govoreći pak o Mihajlu naziva ga vladarom Hrvata spominjući njegovo upletanje u ustanak velikaša Georgija Vojteha protiv bizantske vlasti na području Skoplja. Isto tako pripadnike Mihajlove vojne ekspedicije upućene prema Skoplju naziva Hrvatima. Suvremeni britanski izdavači nastavka Skiličine kronike određuju Mihajla kao srpsko-hrvatskog (Eric McGeer) ili hrvatskog vladara (John W. Nesbitt) (Byzantium in the Time of Troubles The Continuation of the Chronicle of John Skylitzes (1057–1079), Leiden, Boston 2020.)

Nikifor Brijenije mlađi govoreći o prilikama u „Iliriku“ u drugoj polovici 11. st. govori o pobuni Hrvata i Dukljana. „Ilirikom“ pak naziva kraj oko Drača u današnjoj sjevernoj Albaniji i Crnoj Gori. Ivan Zonara, govoreći o ustanku Georgija Vojteha to predstavlja kao pokušaj „naroda Hrvata, koji neki nazivaju i Srbima“ da zauzme Bugarsku.

Ukratko, bizantskim kroničarima 11. st., kojima je područje južne Dalmacije, istočne Hercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije bilo vrlo blisko, ovo je etnički, identitetski vrlo mutno. Premda Bizantinci imaju ključnu ulogu u dolasku Hrvata i Srba na jugoistok Europe i njima ih je teško međusobno razlikovati. Ne želim reći kako je dukljanski kralj Mihajlo bio Hrvat (premda bi se to dalo potkrijepiti ozbiljnim argumentima) ali je i njegovo „srpstvo“ na vrlo, vrlo klimavim nogama. Zato je jedino ispravno ostaviti Mihajla u oboru dukljanske odnosno crnogorske povijesti. U krajnjoj liniji, kustosi u nevoljnom muzeju na željezničkoj stanici mogli bi staviti legendu uz sliku Mihajla koja će ga predstavljati kao“ srpskog vladara koji bi mogao biti i hrvatski vladar ili nešto treće“.

Što reći o krstionici kneza Višeslava? Ovaj ranosrednjovjekovni spomenik je krajem 19. i u prvoj polovici 20. st. pretvoren u jedna od simbola hrvatskog identiteta. Za vrijeme NDH ustaške su ga vlasti dobile od Talijana za dvije slike talijanskog renesansnog majstora Vittoria Carpaccia. Krstionica se nalazila u atriju jednog venecijanskog samostana, pa potom u jednom venecijanskom muzeju. Latinski natpis na njenom obodu spominje kako je nastala u doba nekog kneza Vvissasclava, koga bi mogli na hrvatski prevesti kao Višeslav.

Oko hrvatskih ranosrednjovjekovnih spomenika vode se brojni sporovi u stručnoj javnosti. Tako često jedan te isti monument povjesničari umjetnosti i arheolozi datiraju od početka 9. st. do početka 12. st. Pa neka se osobe zainteresirane za ovo doba hrvatske povijesti snalaze.

Među tolikim spornim spomenicima s početaka srednjeg vijeka Višeslavova krstionica osobito je prijeporna. Kada posjetitelj uđe u veliku dvoranu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika ova se svojom bitno tamnijom bojom izdvaja od ostalih izložaka. Sumnju u „hrvatstvo“ ovog spomenika prvo je iznio otac hrvatske historiografije Ivan Kukuljević Sakcinski, tvrdeći kako bi krstionicu trebalo vezati za Zahumlje, točnije oca zahumskog kneza Mihajla, Višeslava. Danas tu tezu podržava umirovljeni profesor povijesti umjetnosti sa sveučilišta u Zadru Nikola Jakšić. Većina hrvatskih povjesničara i arheologa podrijetlo ovog spomenika vezuju uz Nin, odakle je navodno krstionica u 18. st. prenesena u Veneciju. Prof. dr. Ante Uglešić, sa istog sveučilišta u kojem je radio i Jakšić, ove godine je objavio rad “U potrazi za Višeslavovom krstionicom“, kojim smatra da je konačno zatvorio polemiku oko Višeslavove krstionice dokazavši njezino podrijetlo iz Nina, pri čemu bi Višeslav bio neki hrvatski knez koji bi vladao između kneza Domagoja i kneza Zdeslava (između 876. i 878.). Ako je to zaista tako onda ipak krstionice gubio dio svoje mitske važnosti jer u tom slučaju ne bi mogla biti spomenik pokrštavanja Hrvata.

E, sada bi mogli pomisliti kako stručnjaci budućeg muzeja srpske srednjovjekovne povijesti „srpstvo“ Višeslavove krstionice vežu za njezino moguće zahumsko podrijetlo i činjenicu kako je Hum dugo vremena bio pod vlašću srpskih vladara. Ništa od toga. Kustos budućeg muzej tvrdi kako je ovaj predromanički spomenik iz crkve Svetih apostala Petra i Pavla u Rasu, u Sandžaku, na jugu današnje Srbije. Kako su se Mlečani dokopali masivnog komada kamena iz dubokog zaleđa srpskih planina nije baš jasno.

Ima toga još spornog, a izrečenog u par minuta o nevoljnim „eksponatima“ ranosrednjovjekovne zbirke poput korištenja karolinške vojne opreme iz Mogorjela kod Čapljine u zapadnoj Hercegovini za rekonstrukciju izgleda ranosrednjovjekovnog srpskog velikaša, no već sada je ovaj post predug.

Čemu ovaj nacionalistički diznilend za siromašne? Njime se neodmjereno podgrijavaju strasti. Kao što je to čest slučaj u takvim okolnostima divljenje kiču lako se može pretvoriti u veličanje nasilja. Postoji i jedan drugi problem. Pristup povijesti, a osobito srednjovjekovnoj povijesti, u Hrvatskoj i Srbiji je bitno drugačiji zbog različita povijesnog iskustva.

O tome je govorio Antun Gustav Matoš, osoba koja je simpatizirala Srbe, pa i neke njihove povijesne mitove poput onog vezanog za bitku na Kosovu 1389., u svom putopisu „Oko Lobora“ iz 1907.: „Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja!… Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš htio bih biti Drašković.)… Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom… Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu katkada imponuje i Srbija.“

U Hrvatske i Hrvata veza sa srednjim vijekom je izravna i neprekinuta. Nije neobično da vam na nekoj zagrebačkoj tržnici proizvode svog seljačkog gazdinstva proda neki sitni plemić iz okolice grada. Turska osvajanja naglo su i oštro prekinule vezu Srbije i Srba s njihovom srednjovjekovnom prošlošću. Pravoslavna crkva posredovala im je ne toliko stvarno iskustvo srednjovjekovlja, koliko bujan i opojan mit. Od tuda mentalitet „skorojevića“ i potreba za svojatanjem (u odnosu na Srednji vijek) koju je primijetio već Matoš prije više od stoljeća. Veza s identitetskim djetinjstvom u Srba je maglovita i bolno nedostajuća. Klupko šunda i nacionalizma to neće nadoknaditi.