Marin Knezovic

Svi su narodi „izabrani“ narodi. Svi se vole na takav način predstavljati. Svi smatraju da su, barem u jednom povijesnom trenutku, imali ulogu od ključne važnosti za razvoj čovječanstva. Takav je slučaj i kod balkanskih naroda. Svi oni vole isticati svoju ulogu u obrani Europe od osmanske invazije krajem srednjeg i početkom novog vijeka. Čak i oni koji su danas pretežno muslimani, poput Albanaca, ponosni su na svoju ulogu u obrani Europe, koja im za uzvrat nikada nije bila zahvalna. Premda bez njih ne bi bilo sjaja renesanse, blještavila baroka, mudrosti prosvjetiteljstva, snage industrijske revolucije, Europa ih i dalje gleda s prijezirom, kao manje vrijedne, siromašne rođake. Oni s ponosnom rezignacijom Ilije Čvorovića iz „Balkanskog špijuna“ podnose posljedice svojih stoljetnih žrtava, a ohola Europa „ako ih se seti, seti“ jer oni su samo ispunjavali svoju svetu dužnost prema kršćanskoj uljudbi.

Ipak ta uloga balkanskih nacija nije bez primjera pojava i postupaka koji bi mogli potkrijepiti posve oprečan stav. Bitka kod Nikopolja 1396., njezin tijek i potom posljedice mogli bi tako ići u prilog tvrdnji kako su primjerice Srbi odigrali odlučnu ulogu u pobjedi Turaka nad velikom kršćanskom vojskom koja se skupila sa svih strana Europe kako bi istjerala navedene iz jugoistoka Europe. Pa o čemu je riječ?

Poslije bitke na Kosovu 1389. i poraza kršćanske vojske na čelu sa Srbima i knezom Lazarom Hrebljanovićem Turci su se odlučili obračunati i s Bugarima. 1393. ovi su zauzeli onodobnu bugarsku prijestolnicu Nikopolj na Dunavu. To je potaklo bugarske velikaše da zatraže pomoć kršćanskih  sila srednje i zapadne Europe, točnije veliki križarski pohod protiv Osmanlija. Doista, 1394. papa Bonifacije IX. pozvao je na križarski rat protiv agresivne otomanske države.

Europljani su se pokazali voljnima obračunati se s Turcima jednom za svagda. Tako se skupilo veliko društvo spremno razračunati se s Osmanlijama. Bilo je tu Nijemaca, Mađara, Čeha, današnjih Španjolaca (Kastiljanaca, Aragonaca, Navareza ), podanika savojskog vojvode, Mlečana, Đenovežana,  Vlaha (Rumunja), Hrvata, Poljaka, Bugara, Engleza, Grka… Osobito je puno bilo Francuza. Ovi su se pridružili križarskoj vojni iskoristivši činjenicu da je u njihovom stogodišnjem ratu s Englezima vladalo primirje. Posebno je puno bilo Burgunđana, podanika sporedne grane francuske vladarske kuće, burgundskih vojvoda, koji su podržavali Engleze u stogodišnjem krvoproliću oko prava na francusko prijestolje.

Burgundija, područje koje je obuhvaćalo dijelove današnje istočne Francuske do švicarske granice, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg tada je, zbog plodnosti zemljišta i prometnog položaja (poveznice južne i sjeverne Europe), bila vjerojatno ekonomski i kulturno najnapredniji dio Europe. Kada zamišljamo srednjovjekovne vitezove i vitešku kulturu zapravo vidimo sjajne, šarene oklope i izvještačene običaje  burgundskih vitezova. Tu, u svakom pogledu sjajnu kulturu, učinio je besmrtnom nizozemski kulturni povjesničar Johan Huizinga svojom knjigom „Jesen srednjeg vijeka“.

Osim blještave vojske Burgunđana, glavnu ulogu u pohodu imao je budući  car Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti i kralj Češke, a tada „samo“ Ugarske, Hrvatske itd. Žigmund Luksemburški (Sigismund Luksemburgovac) koji je osobno prevodio vojsku poniklu iz njegovih brojnih zemlja i posjeda.

Velika bitka križara i Turaka odvila se 25. rujna 1396. kod spomenutog  Nikopolja. Tu se suočilo 60.000 europskih ratnika s vojskom sultana Bajazida koja je brojala oko 100.000 vojnika (neki tvrde kako su brojke bile znatno manje). Premda je križarske vojska bila znatno manja francuski vitezovi na čelu sa sinom  burgundskog vojvode Ivanom grofom od Neversa, prvo su udarili po Turcima. Tom prilikom Osmanlije su prodale ovima trik koji su naučili od Mongola, a na koji su europske vojske pale puno puta. Turci su pustili Francuze da prodru gotovo do sultanova šatora kako bi ih tu opkolili.

Ipak time bitka nije bila gotova. Ostala je Žigmundova vojska. Ova je nastupila puno opreznije i počela je postepeno potiskivati sultanove čete. Tada je Bajazid izvukao nov adut. To je bila oklopljena konjica njegovog vazala srpskog kneza Stefana Lazarevića. 5000 srpskih ratnika udarilo je i razbilo Žigmundovu silu. Na bojnom polju je ostalo 16.000 mrtvih kršćanskih vojnika, grof  Ivan od Neversa je dopao zarobljeništva, a Žigmund se jedva spasio bijegom, lađom Dunavom do Carigrada.

Dakle Stefan Lazarević je „kriv“ za učvršćivanje Turaka u Europi? Dok je njegov otac knez Lazar Hrebljanović u bitci na Kosovu 1389. radije izabrao „carstvo nebesko“ nego pokoravanje Turcima, njegov sin je gotovo postao sultanova desna ruka? Zapravo je Stefan  samo išao stopama svoga oca Lazara koji je isto tako jedno vrijeme bio turski vazal i ratovao u turskoj vojsci. Važnu ulogu u Stefanovu priklanjanju Osmanlijama imao je i kralj Žigmund koji je po smrti kneza Lazara Hrebljanovića napao njegove oblasti.  Stefanu Lazareviću je ipak bilo donekle neugodno zbog njegove uloge u bitci kod Nikopolja, pa je tako knežev (kasnije despotov) službeni biograf Konstantin Filozof uredno izbjegao ovu epizodu iz života svoga gospodara.  

Oblikovanje srpske despotovine, formalno vazalne države u odnosu prema Turskoj i nositeljima krune Svetog Stjepana, zapravo samostalnog područja, bilo je od velike važnosti za razvoj srpske nacije. Ona nema toliko svoje srednjovjekovne korijene u državi Nemanjića, koja je imala svoje težište daleko na jugu, koliko u despotovini, Moravskoj Srbiji kneza Lazara i njegovih potomaka. Dolina Morave i krajevi južno od Save s Beogradom postaju jezgra ove kasnosrednjovjekovne tvorevine i danas su srce Srbije. Ne samo to, kratkotrajna despotovine (do 1459.) doživjela je civilizacijski preporod koji obilježava srpsku kulturu do danas. Bez bitke kod Nikopolja toga možda ne bi bilo.

Ova epizoda iz srpske povijesti prilično je dobro poznata. Kod dijela Srba izaziva nelagodu, a kod primjerice hrvatskih nacionalista zlurado zgražanje. Eto, Srbi su prevrtljivi neprijatelji europske civilizacije još od srednjeg vijeka. Negdje sam čak pročitao kako je bitka kod Nikopolja početak srpske mržnje prema Hrvatima (!!!). Naravno stvari nisu tako jednostavne. U bitci su doduše sudjelovali Hrvati, no i njihova uloga u tom sukobu nije jednoznačna.

Uz hrvatsko plemstvo u bitci su sudjelovali i nazovi „obični“ Hrvati pučani – građani i seljaci. Ovo svjedoči u kolikoj je mjeri kasnosrednjovjekovno hrvatsko društvo bilo prožeto idealima viteštva ali i o raširenoj slavohlepnosti i želji za dobitkom utemeljenom na nasilju. Isto tako po bitci na Kosovu Hrvati su počeli osjećati i neposredne strahote turskih pustošenja. 1391. Turci su po prvi put provalili na područje hrvatskog kraljevstva.

Činilo se kako će upravo Hrvati imati osobito važnu ulogu u izbacivanju Turaka s Balkana. 1395. imali su ključnu rolu u izbacivanju Turaka iz Malog Nikopolja, utvrde s sjeverne strane Dunava nasuprot (Velikom) Nikopolju. U samoj bitci kod Nikopolja Hrvati su se borili u Žigmundovoj vojsci, na desnom krilu oko bivšeg hrvatskog bana Stjepana Lackovića i u centru pod vodstvom tadašnjeg hrvatskog bana Nikole Gorjanskog. Jedna epizoda vezana uz Gorjanskog imala je možda ključnu ulogu. Tijekom napada vitezova Stefana Lazarevića ban Nikola je pao i s njime je pala kraljeva zastava. Na to je Žigmundova vojska pomislila kako je kralj ubijen i počelo je opće rasulo. Čini se kako je srpski knez Stefan hotimično poštedio Nikolu. Nikola Gorjanski je bio Stefanov šurjak, šogor jer je oženio sestru srpskog kneza. To je omogućilo Gorjanskom ne samo spašavanje sebe samog nego i Žigmunda iz kaosa boja.

Ipak, čini se kako pravi problem nije bio u tome što je Gorjanskom ispala zastava. Starija hrvatska historiografija je u sukobima oko naslijeđa krune Svetog Stjepana između Anžuvinaca i Žigmunda Luksemburškog vidjela neku vrstu borbe za hrvatska prava i identitet, pri čemu bi pristaše Anžuvinaca bili tobože „narodna stranka“. Junaci navodne „narodne stranke“ bili su tako braća Horvat, Ivan od Paližne, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić… Jedan od heroja te navodne srednjovjekovne borbe za hrvatske pravice bio je i spomenuti Stjepan Lacković (Lackfi). U bitci kod Nikopolja Lacković je izvukao živu glavu. Kako sudbina Žigmunda nije bila poznata on je priznao za novog kralja Anžuvinca Ladislava Napuljskog. Ipak, Žigmund nije umro nego se vratio u svoja kraljevstva.

Čini se kako poraženom kralju nije bilo do novih sukoba, pa nekadašnjem hrvatskom banu nije želio previše zamjeriti priklanjanje Anžuvincima u nejasnoj situaciji neposredno poslije bitke. Tako je i dogovoren i pomirbeni sastanak u Križevcima u veljači 1397. Lacković sa svojim pristašama sastao se u Križevačkoj crkvi Svetog Križa sa Žigmundom i njegovo pratnjom. No, ubrzo je izbila svađa. Nije se radilo o „hrvatskim pravima“, identitetu, kruni… Svađa je izbila oko bitke kod Nikopolja i ponašanja Lackovića i njegovih ljudi u njoj. Što se zapravo dogodilo? Lacković je naime, zapovjednik jednog krila Žigmundove vojske, pobjegao s bojišta bitno doprinijevši kršćanskom porazu. Bijesne Žigmundove pristaše sasjekle su u crkvi Lackovića i hrvatske plemiće u njegovoj pratnji.

Starija historiografija, koja je u Lackoviću gledala „nacionalnog“ heroja, nije negirala njegovu izdaju u odlučnoj bitci za sudbinu Balkana. Premda je poraz kod Nikopolja u konačnici za naredna stoljeća pretvorio Hrvatsku u krvavo bojište, ipak su puni razumijevanja za postupak bivšeg bana. Činjenica da su Lacković i njegovi izdali kršćansku Europu pravdaju činjenicom kako je Žigmund prethodno pobio mnogo njegovih rođaka i pouzdanika.

I tako, kakva je bila povijesna sudbina kršćanskih vođa krivih za poraz kod Nikopolja. Ivan grof od Neversa, koji je pokrenuo ludi juriš na Turke postao je burgundski vojvoda. Njegov, u najmanjoj mjeri nepromišljen potez koji je doveo do pokolja cvijeta francuskog viteštva, donio mu je nadimak Neustrašivi (Jean sans Peur) s kojim će ući u povijesno pamćenje. Stefan Lazarević, kojeg konjica je u zadnji tren spasila Bajazida, postao je svetac srpske pravoslavne crkve. Stjepan Lacković, je postao u jednom trenutku u prvoj polovici 20. st., opjevani hrvatski mučenik, zahvaljujući izvjesnom Milutinu Mayeru. Premda je zbrisao pred Osmanlijama, po njemu se zvala vojarna hrvatske vojske u Križevcima što je predstavljalo zanimljivu poruku hrvatskim oružanim snagama. Što više, Mađari su mu podigli i spomenik.

Na kraju što reći? Svatko sam sebi kuha poparu koju će kusati. Barem djelomično.