To se događa. Znaš da za bavljenje nekom temom nemaš vremena, a i odgovarajuće prigode, pa ipak bi o tome želio nešto više reći. Tako mi priča o Hrvatima u Meksiku, a posebno u okvirima neuspjele carske avanture nadvojvode Maksimilijana Habsburškog, nije davala mira. Post nije format, a blog medij za ozbiljnija istraživanja, ali usprkos tome želio sam nešto više iščeprkati o Hrvatima koji su bili dio tragične meksičke avanture mlađeg brata cara Franje Josipa.
O meksičkom drugom carstvu i Maksimilijanu Habsburškom kao nesretnom caru ove srednjoameričke države postoji obilje literature. To ne vrijedi pak u slučaju uloge Hrvata u ovom, u biti, kolonijalnom pothvatu. Nešto je o tome pisao istaknuti hrvatski književnik Marijan Matković u svojim „Meksičkim razglednicama“ za „Večernji list“ davne 1967. Njegov je naime djed Carl Neumann bio ljekarnik u Austrijskom dobrovoljačkom korpusu koji je podupirao Maksimilijanove imperijalne ambicije, ali to je uglavnom to.
Daleko je više zanimanje za Maksimilijanovu avanturu izraženo u nama susjednoj Sloveniji.
Ljubljana je bila za tisuće polazišna točka njihove meksičke avanture pošto je Maksimilijan, današnji glavni slovenski grad, izabrao kao središte novačenja dobrovoljaca voljnih, da po potrebi i krvlju, podrže njegovu carsku vlast u jednoj jako dalekoj zemlji. Razmjerno nedavno u Sloveniji je autorski tandem Zoran Smiljanić i Marijan Pušavec objavio peterosvešćanu priču u stripu „Meksikajnarji“ (Meksikanci) koji se kroz lik fiktivnog slovenskog pobornika Maksimilijanove stvari, propalog studenta Antona Brusa, bavi meksičkim pothvatom austrijskog nadvojvode. U kolokvijalnom slovenskom i danas pojam „Meksikajner“ označava nepromišljenu osobu.
U osnovi priče o meksičkoj avanturi pripadnika raznih naroda habsburške monarhije nalazi se „Korpus austrijskih dobrovoljaca” (Österreichisches Freikorps, Cuerpo de Voluntarios Austriaco), utemeljen 1864., koji su oružjem trebali podržati Maksimilijanovo carevanje. Pripadnici austrijskog dobrovoljačkog korpusa morali su biti iskusni vojnici, ne stariji od 40 godina, neoženjeni, kršćani, snažni i razmjerno visoki. Nudila im se znatno veća plaća nego u austrijskoj vojsci. Obvezivali su se na vojnu službu u Meksiku od najmanje 6 godina. Po njenom završetku mogli su se vratiti u svoje austrijske jedinice ili dobiti komad zemlje u dalekoj srednjoameričkoj zemlji i tu se naseliti.
Dobrovoljački korpus trebao je imati 6000 pripadnika u jedinicama kopnene vojske i 3000 u mornarici. Na kraju se korpus, koji se formirao u Ljubljani, sastojao od jedne regimente husara i jedne ulana, šest pješačkih bataljuna (lovaca), dvije baterije brdskog topništva, intendanata, vojnog orkestra i čete inženjeraca. Njihova je meksička baza bila u Pueblu, gradu između Ciudada de Mexica i Vera Cruza. Dobrovoljački korpus nikada nije djelovao kao cjelina već je bio razbijen na manje jedinice koje su ratovale na različitim dijelovima ratišta. 1866. dobrovoljački korpus trebao je biti ojačan s još 2 do 4 000 ljudi, no zbog pritiska Sjedinjenih Država na Austriju to pojačanje nikada nije došlo u Meksiko.
Po povlačenju Francuza, glavnih podupiratelja meksičkog carstva, početkom prosinca 1866. Maksimilijan raspušta dobrovoljačke korpuse. 3600 austrijskih dobrovoljaca tad je odlučilo napustiti Meksiko, a 1000 ih je zarobljeno. Ostaci austrijskih snaga predali su se republikancima u Ciudad de Mexicu po zarobljavanju i pogubljenju nesretnog cara Maksimilijana u Querétaru.
Podaci o Korpusu austrijskih dobrovoljaca, pa tako i o Hrvatima u njemu, čuvaju se u Austrijskom državnom arhivu. Zbog jednog posta nije mi ni na kraj pameti ići u Beč. Ipak, jedan mađarski povjesničar napravio je za potrebe svog doktorskog rada bazu podataka o pripadnicima korpusa iz „zemalja povijesne Ugarske”. Njome je tako obuhvatio i bansku Hrvatsku i Slavoniju, Vojnu krajinu kao i Rijeku. Ugarski dio monarhije, po rezultatima njegova rada, dao je samo 1087 dobrovoljaca. Na osnovu te baze izdvojio sam dobrovoljce s današnjeg hrvatskog područja. Pokazalo se da je i u tom skromnom broju, broj avanturista s navedenih hrvatskih područja bio vrlo mali. Izbrojio sam tek njih 72. Njihov popis možete skinuti preko ovod linka. Mahom su bili laki pješaci tzv. lovci (jägeri), uz nešto malo husara, topnika i inženjeraca. Od njih je u borbama poginulo njih sedmero uz dvoje umrlih. Dezertiralo je petero, a pristaše Juareza zarobili su njih trojicu. Kada je u prosincu 1866. dobrovoljački korpus raspušten devetero dobrovoljaca s ovih hrvatskih područja odlučilo je i dalje ostati uz Maksimilijana kao dio meksičke carske vojske.
Pa kako su Hrvati ipak ostali dio meksičke nacionalne memorije kada ih je bilo tako malo? Vjerojatno ih je ipak bilo nešto više. U popisu imena časnika Korpusa spominju se i prezimena Adamović, Vidović, Kodolić, Ćilić, Mihalović i sl. koja bi mogla ukazivati na hrvatsko podrijetlo njihovih nositelja. Konačno nedostaju Hrvati iz austrijskog dijela monarhije, to jest iz Dalmacije i Istre. Maksimilijan Habsburški je u pregovorima s bratom Franjom Josipom inzistirao baš na Dalmatincima kao osnovi dobrovoljačkog korpusa. Kao zapovjednik austrijske mornarice bio je njima fasciniran. Kada je obavljao dužnost austrijskog upravitelja Lombardije pratili su ga Dalmatinci obučeni u „narodnu nošnju” i naoružani jataganima. Vjerojatno su izgledali poput današnjih alkarskih momaka. Dalmatinci su sigurno bili dio posade fregate „Novara” koje je prevezla Maksimilijana u Meksiko.
Tako je priča o Hrvatima u meksičkoj avanturi Maksimilijana Habsburškog zaista priča s ruba zanimanja hrvatske povijesti, osim ako neko ozbiljno istraživanje ne pokaže stvari bitno drugačijima.
Marin Knezovic 