O nekoj državi puno govore već njene granice. Sam njihov oblik, prostiranje, obuhvat i manje upućenim osobama mogu nešto reći o kulturi, gospodarstvu, politici i civilizaciji prostora koga obuhvaćaju. To osobito vrijedi za granice Republike Hrvatske. Hrvatska, sastavljena od dva krila, sjevernog i južnog, doima se kao bizarna, strateški neodrživa tvorevina. Usprkos tome takav oblik se pokazao vrlo svrhovitim, konačno on je i nastao na temelju širih strateških promišljanja.
U Hrvatskoj je granica uvijek blizu. Sve do 1878. s južnih obronaka zagrebačkog Gornjeg grada, tijekom vedrih noći, mogle su se vidjeti velike vatre koje su ložile turske pogranične trupe u blizini Jasenovca. Ne samo druga država nego i jedan bitno drugačiji svijet bili su zagrebačkom purgeru doslovno na dohvat oka.
Da li su Hrvati priželjkivali baš ovakve granice? To je malo vjerojatno. Srednjovjekovne međe hrvatskog političkog prostora išle su uglavnom od Jadranskog mora, dolinama Neretve i Vrbasa, današnjom istočnom Slavonijom do Drave na sjeveru, pa tokom ove rijeke na sjeverozapad, kao i gornjim tokom Kupe do Kvarnerskog zaljeva. Taj hrvatski prostor bitno je različit od onog koga danas poznajemo. U krvavom sumraku srednjovjekovnog jugoistoka Europe, u iscrpljujućim borbama s Osmanlijama od 15. do kraja 18. stoljeća oblikovane su, najvećim dijelom, granice Hrvatske kakve danas poznajemo.
Nerijetko možete naići na tvrdnje kako su postojeće granice Hrvatske umjetne i neodržive. Takvu tvrdnju s jedne strane podržavaju hrvatski nacionalisti smatrajući njezino teritorijalno proširenje prirodnom nužnošću. Oni pak izrazito neskloni današnjoj Hrvatskoj u njezinim granicama vide dokaz kako se zapravo rado o umjetnoj i nezgrapnoj teritorijalnoj tvorevini. Takav stav nedavno je izrazio jedan mladi docent na nekom od teško izbrojivih bosanskohercegovačkih sveučilišta Jahja Muhasilović u tekstu znakovita naziva „Geografska anatomija propale države: Slučaj Hrvatska”. Tako govoreći o Hrvatskoj tvrdi: „Kada pogledate kartu Balkana, ako ste dovoljno iskreni i niste zaslijepljeni romantičnim mitovima, ne vidite suverenu državu. Vidite geografsku anomaliju.”
Kada sam prije nekoliko godina obilazio zidine Zadra ugledao sam kameni grb koji je jedva virio iz zemlje. Osim činjenice da se nalazi na neobičnom mjestu pozornost mi je privukao i lik kojeg prikazuje. Radilo se o sedmoglavoj nemani, zmaju koji podsjeća na onog iz Apokalipse sv. Ivana Evanđeliste. Tko bi normalan uzeo za svoj grb fantastično biće koje je utjelovljenje Sotone? Uz to je i moto na kamenom reljefu bio vrlo zanimljiv „Ut Cumque” što bi moglo značiti „na bili koji način” ili nešto slično. Osoba koja se obilježila ovakvim znamenjem nije krila svoj oportunistički i okrutan karakter.
Radi se o grbu talijanskog renesansnog kondotjera, vojskovođe – poduzetnika Ascania Sforze Pallavicinija (1519. – 1585.). Pallavicino je prvotno bio u službi Ferdinanda Hasburškog ratujući protiv Turaka pod Bečom i u Ugarskoj. U Erdelju je 1551.dao ubiti kardinala Jurja Utišinovića, najmoćniju osobu erdeljskog vojvodstva. Od 1557. u službi je Venecije. Na novom poslu prvenstveno se bavi nadzorom, popravkom i gradnjom utvrda. Pri tom je onima u Dalmaciji, a osobito onoj u Zadru posvetio posebnu pozornost sagradivši značajan dio utvrda u tada glavnog grada Dalmacije. Pallavicino je imao različite ideje kako obraniti mletačku Dalmaciju. Tako je predlagao rušenje Kotora i Splita i premještanje njihova stanovništva na otok Stradioti pred Tivtom i na otočić Vranjic u Kaštelanskom zaljevu. U svakom slučaju Pallavicino je smatrao kako Venecija treba braniti samo uski pojas uz jadransku obalu, područje dokle mogu dosegnuti topovi s mletačkih galija.
Prema nizu prijedloga talijanskog kondotjera mletačke su vlasti bile skeptične ali onaj glavni savjet, o obrani samo uskog pojasa uz more, Serenissima se uglavnom držala. Zato Dalmacija danas ima oblik koji ima. Ona je poslužila svojim uglavnom minimalnim prodorom u zaleđe, svrsi kojoj su joj namijenili Mlečani, a to je obrana plovnih putova uz istočnu obalu Jadrana. Znakove određivanja granica dosegom topništva možemo i danas prepoznati u granici područja Imotskog i Vrgorca prema Bosni i Hercegovini. Tu je lako za uočiti kako je granica zapravo perimetar dosega artiljerije s tvrđava navedenih mjesta. Nešto slično vrijedi i za sjevernu Hrvatsku. Ona je zapravo, kao i Dalmacija, zaštitna zona Srednje Europe od prodora s otomanskog Balkana.
Doista, današnji teritorij Republike Hrvatske, rezultat je interesa, vojnog i posebno financijskog angažmana europskih velesila, u prvom redu Habsburške monarhije i Mletačke Republike. Na to su Hrvati mogli malo utjecati. Premda su podnijeli glavni teret obrane ovog područja ona bez potpore Venecije i Beča ne bi bila moguća. To se ogleda u mnoštvu velikih tvrđava kojima Hrvatska obiluje.
Premda na izgled uzak i porozan taj je prostor itekako branjiv. Proračuni renesansnih i baroknih vojskovođa pokazali su se vrlo dobrima. O tome svjedoči i razmjerno nedavni Domovinski rat. Jugoslavenska narodna armija, razmišljajući poput Muhasilovića, smatrala je kako će s lakoćom ispresijecati Hrvatsku. Da ne govorimo o tome kako se mogla osloniti i na dio njezina stanovništva i vojarne širom Hrvatske, kao i na to da je nesrazmjer u naoružanju zaraćenih strana bio ogroman. Usprkos tome doživjela je težak poraz.
Proračunati Palaviccino i njemu slični dali su važan ako ne i ključan doprinos oblikovanju današnjeg hrvatskog državnog prostora, područja možda čudnog ali itekako održivog oblika.
Marin Knezovic 