Prokleta reforma

Već smo se navikli na pojave povijesnog revizionizma. U pravilu on je područje desnice i prvenstveno se vezuje za relativiziranje pojava i događaja iz 2. svjetskog rata. Ipak, toga ima i na ljevici. O tome svjedoči i intervju „in spes“ predsjedničke kandidatkinje Radničke fronte Katarine Peović novinaru Aleksandru Stankoviću u emisiji „Nedjeljom u dva“ od 30. 6. 2019.

Intervju sam gledao naknadno, na youtubu. Ukratko blijedo i dosadno. Ipak i takav razgovor u jednom trenutku probudio je povjesničara u meni. Radilo se o izjavi Katarine Peović kako je socijalizam u Jugoslaviji počeo propadati krajem 60-tih godina 20. st. Zašto? Pa zato što je komunističko vodstvo počelo u gospodarstvo uvoditi tržišna načela, ukinulo je upravljanje iz jednog središta pa se gospodarstvo „atomiziralo“ i poduzeća su si u Jugoslaviji počela međusobno konkurirati.

Katarina Peović zapravo kritizira Privrednu reformu iz 1965. Ona je bila odgovor jugoslavenskih komunističkih vlasti na gospodarsku stagnaciju koja je zahvatila Jugoslaviju od početka 60-tih godina. Jednostavno, bilo je previše poduzeća koja su proizvodila robu niske kakvoće koja nikome nije trebala, dakle za koju nije postojalo tržište. Od ekonomskih činitelja samo se tražilo da počnu proizvoditi kvalitetne proizvode po konkurentnim cijenama. Dok su se do tada pare dijelile iz jednog centra sada su novčana sredstva ali i odgovornost za rezultate poslovanja trebali biti decentralizirani.

Ukratko, na ekonomiju se pokušao primijeniti zdrav razum. Reforma nije promijenila samo ekonomiju nego i društvo u cjelini. Prema načelu subsidijarnosti, da se problemi najbolje rješavaju što se bliže nalazimo njihovom izvoru, povećala su se ovlasti federalnih republika (koje zapravo postaju federalne države), općina, mjesnih zajednica i sl. Dozvoljavaju se manja privatna poduzeća, kulturni i politički život postaje daleko slobodniji, uvodi se sloboda putovanja…

Pa, dobro u čemu je problem? Jedna od posljedica provođenja reforme bio je i nagli porast nezaposlenosti, a kasnije i inflacija… Tisuće ljudi morali su tražiti izlaz u onome što se tada zvalo „privremeni rad u inozemstvu“. Reforma nikada nije provedena do kraja. Sve do propasti socijalizma opstale su tvornice i poduzeća za koje se nije zapravo znalo za koga i što proizvode. Bilo je važno da se „radi“ ma koliko plaće u njima bile mizerne.

Reforma je naišla na jak otpor ultra konzervativnih krugova u komunističkom rukovodstvu okupljenih oko potpredsjednika republike i šefa tajnih službi Aleksandra Rankovića. Ekipi zapravo nije bilo drago da im se uzima kontrola nad gomilom para. Prisluškivanje Tita bilo je samo povod za uklanjanje Rankovića 1966. Glavni razlog za taj Titov potez bilo je njegovo aktivno sabotiranje reformi.

Reforma je bila zaustavljena već poslije demonstracija studenata u Beogradu 1968. One su dijelom bile izraz iskrene zabrinutosti sve većim socijalnim razlikama u jugoslavenskom društvu ali i manipulacije ultra-konzervativnih komunističkih krugova. Dio srpskih nacionalista vidio je u reformi pokušaj da se politički i ekonomski, decentralizacijom financijskih sredstava iz Beograda, oslabi Srbija i Srbi. Tako je reforma postala i dio srpskog nacionalističkog mita.

Reforma iz 1965. nije bila samo izraz ekonomske nužde nego i ideoloških promišljanja. Još od kraja 50-tih godina jugoslavenski komunistički ideolozi sve rjeđe određuju svoju komunističku partiju kao „marksističko-lenjinističku“, a sve češće samo kao „marksističku“. Radilo se zapravo o odbacivanju teze kako je svemoćna centralizirana država neophodna za razvoj socijalizma. Ovaj se treba razvijati oslanjajući se na manje, društveno i ekonomski efikasnije zajednice, a sama država, u skladu s Marxovim idejama, treba „izumrijeti“.

I tako, 2019. Katarina Peović je stala na stranu marksizma-lenjinizma i Aleksandra Leke Rankovića, a protiv Tita, Kardelja, Kire Gligorova… Kada se nastoji rehabilitirati socijalizam u Hrvatskoj često se navodi upravo decentralizacija 60- tih godina koja je za posljedicu imala formalno i dijelom stvarno „podržavljenje“ Hrvatske. Za buduću predsjedničku kandidatkinju to je štetna „atomizacija“. Kao da čitam beogradsku „Politiku“ iz jeseni 1987.

Objavljeno u Politika i povijest, Povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Darkeri

Sjećanja na djetinjstvo i mladost često se svedu na popis stvari koji smo mogli napraviti, a eto nismo. E onda pod stare dane ispunjavamo sami sebi svoje dječje želje i željice križajući jednu po jednu stavku s tog popisa. Primjerice: posjetiti New York, piti Coca Cole koliko mi je ćeif, kupiti skupu kožnu jaknu poput one što je nosio Marlon Brando u „Divljaku“ i tako to. Dijelovi toga popisa često su i koncerti grupa koje smo trebali pogledati i poslušati prije nekoliko desetljeća, a to ipak iz objektivnih i subjektivnih razloga nismo učinili. Danas brojni ocvali bendovi sasvim dobro žive od ostvarivanja nečijih mladenačkih želja.
Nastavi čitati

Objavljeno u Kultura i politika | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Prekomjerno bombardiranje

O odnosu javnosti i medija postoje brojna istraživanja, pretpostavke, teorije. Usprkos tome različiti doživljaji odnosa medija i javnosti mogu se svesti na tri osnovna koncepta. Prvi je onaj koji zastupa stav kako mediji odlučujuće utječu na sliku svijeta običnih ljudi. Drugi pak tvrde kako mediji samo održavaju stavove i vrijednosti koji već postoje u javnosti. Treći su stava kako je utjecaj medija na javnost neznatan i oni samo odražavaju stavove jedne vrlo uske skupine profesionalno vezane za medije.

Nastavi čitati

Objavljeno u Mediji i politika | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Mali Dalmatinac

Ono što je nekome važno meni se često čini nebitnim ili barem sporednim. To je jednadžba koja djeluje i obrnuto. Među mom svijetu efemerne stvari pripada i nogometno navijanje. To ne znači kako sam posve neosjetljiv na obilježja nogometne igre. Volim i ja pogledati lijep pogodak, vješt dribling, točno dodavanje. Ono što iznenađuje moje prijatelje jest činjenica kako mi je svejedno da li lijep nogomet igraju ovi ili oni, „naši“ ili „njihovi“.
Nastavi čitati

Objavljeno u Povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Neprijatelj

Jedna od osobina koja je omogućila precima današnjih ljudi opstanak bio je oprez, uočavanje opasnosti, pojave mogućeg neprijatelja. Tako smo danas puno osjetljiviji na moguće ugroze, loše vijesti, potencijalne konkurente nego na stvari koje bi nam mogle ići u prilog. Ako već neprijatelja nema, kako bi zadovoljili ovaj drevni poriv, sami smo ga spremni izmisliti. Ipak i u „izboru” neprijatelja trebali bi biti, u najmanju ruku, selektivni.
Nastavi čitati

Objavljeno u Politika i povijest | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Bleiburg

Danas kada kažeš kako si bio u vojsci to znači kako pripadaš barem srednjem naraštaju ako ne i starijim generacijama. Svi koji dijele takvo iskustvo znaju kakvu nelagodu izazivaju pozivi onog što se zvalo „vojni odsjek“. To je bila skupina činovnika, referenata koja te slala u Štip, Sudrulicu, Visoko ili na ratište. Zamislite kako je tek bilo dobiti poziv od „vojnog odsjeka“ početkom 1945. Takav je poziv dobio moj otac. Časnik u kancelariji brzo je presudio mom ocu – „ustaša“. Staroga je od ustaške sudbine spasila samo činjenica da je išao u srednju školu. Pokazao je svoju gimnazijsku iskaznicu i nije morao na glavu staviti kapu s „uhatim“ U. Imao je 17 godina.

Nastavi čitati

Objavljeno u Politika i povijest, Povijest | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar