Premda se radilo o podrumu od opeka iz 17. stoljeća i iako je u njemu prevladavao mrak, davno zamrli klub „Lapidariji“ na zagrebačkom Gornjem gradu ostao mi je u sjećanju kao topli prostor ispunjen glazbom, prijateljima ili barem dobrim poznanicima. Tu bi cijelu večer (točnije do malo poslije 11 sati jer se moralo stići na zadnji noćni tramvaj) plesali uz glazbu koja je i u to doba druge polovice 80-tih godina, često dolazila iz srca sjeverne Engleske, iz Manchestera.
Moji prijatelji padali su u nepatvoreni vjernički zanos kada bi zasvirala neka stvar „Smithsa“. Ja sam se pravio kako dijelim to njihovo ekstatično oduševljenje iako su mi Morrissey i društvo bili prilično zamorni i tugaljivo dosadni. Glazba Joy Divisiona doživljavala se kao generacijski soundtrack, ultimativno otkrivenje (bez)smisla naših života. I onda… Onda bi se dogodilo ono što bi zaustavilo naše ritmično trzanje. Ante Batinović bi pustio New Order.
Znalo se dobro tko je i što je ta ekipa. Radilo se o prodanim dušama koje su prezrele pankoidnu paradigmu i time žrtvu svojeg dojučerašnjeg vođe Iana Curtisa, prvosvećenika Weltschmerza, koji je uz pjesme Iggy Popa izvršio samoubojstvo u kuhinji svoga doma. A oni su se spetljali s najvećim neprijateljem dobrog ukusa – diskom, ili onim što smo mi smatrali „diskom“. Naša skupina protestno bi stajala dok stvar „domaćih izdajnika“ ne bi završila.
U ono vrijeme bio si ono što si slušao. Glazba je predstavljala važnu, ako ne i ključnu, identitetsku odrednicu, a netrpeljivost prema drugačijoj, „komercijalnoj glazbi“ izraz iskrene odanosti liku kakvim si se doživljavao. Na tom je tragu, autoironično, Ante Tomić u jednoj svojih kolumna sebe u mladosti obilježio kao „glazbenog fašistu“. Tu je samo slijedio vođu Sex Pistolsa Johnny Rottena alias John Lydona kojemu se ogadio veliki dio punk publike koji je bio u stalnoj potrazi za čistim punkom i pun prijezira prema popu i disku. To je smatrao „glazbenim fašizmom“ naglašavajući kako sam sluša „sve“.
Bojim se i kako je u našoj glazbenoj netrpeljivosti bilo i ponešto pravog, oporog fašizma. Disko nije bila samo glazba glupih. Njome su se, u našim glavama, oduševljavali Cigići i Šipci. Doista, samo bi neki Mile mogao bi voljeti disko, a svi znamo odakle je Mile. Nismo bili samo crni izvana nego i iznutra. Neki teoretičari moderne glazbene kulture danas upozoravaju kako je mržnja prema „disku“ bila i izraz netrpeljivost prema crncima i homoseksualcima. To nismo osjećali, ali…
Ukratko, bili smo daleko od usamljenih heroja, zatočnika izvornih i nepatvorenih umjetničkih vrijednosti. Kad bolje razmislim bio sam, pa i ostao, „kulturni snob“. Pa zašto sada o tome pišem?
20. srpnja britanskim premijerom postao je gradonačelnik Manchestera Andy Burnham. Tog tipa, koji je tek nešto mlađi od mene, jedan britanski novinar nazvao je pripadnikom naraštaja New Ordera. Pri tome nije mislio na pojam poznat fašizmu i nacizmu nego na naziv već spomenute grupe iz Manchestera. Burnham se naime voli predstavljati kao osoba koja je bila „zainteresirana” za manchestersku alternativnu scenu, što god to značilo. Burnhamov život i karijera sve su prije nego neka alternativa postojećem društvu i poretku. Cijeli život dozvoljavao je da ga nosi glavna struja laburističke partije koju možete nazivati svakako ali „alternativnom” nikako.
Usprkos tome uspio se predstaviti kao „alternativni” političar, „nepolitičar” i kao takav uvjerljivo pobijediti na izborima i postati gradonačelnikom ovog, uz London, najnaprednijeg engleskog grada. Tako se voli nazivati „socijalistom” i „socijaldemokratom”, no radi se o vrlo, vrlo „mekanom” ljevičarstvu.
Tako je ovom velikom obožavatelju „Smithsa” kompromis drugo ime. I ekipa iz „Lapa” nije ništa bolja. One koji su stvarno zaronili u „alternativu” pojela je droga. Moj je život povijest prilagođavanja i izbjegavanja stvarnog rizika. Uvijek sam birao poslove koje su jamčili redovnu plaću i sigurno zaposlenje. Na kraju sam se i pomirio s New Orderom zahvaljujući njihovom albumu „Get Ready” koji mjesecima nije izlazio iz cd playera mog automobila. Svi smo prihvatili ritam diska u doslovnom i prenesenom smislu. New Order je tome samo prethodio. Doista, mi smo zaista New Order naraštaj.
Marin Knezovic 