1997. britanski publicist Marcus Tanner naslovio je svoju povijest Hrvatske „Croatia – A Nation Forged In War“ (naslov je u hrvatskom prijevodu znatno pripitomljen kao „Hrvatska– država stvorena u ratu“). Za njega je tako današnja Hrvatska u konačnici izraz, posljedica krvavih sukoba. Predodžba nacija i država kao tvorevina osobito okrutnih konflikata prevladava u tradicionalnoj europskoj historiografiji i Tannerov naslov ide tim tragom. Kada se u samo nekoliko dana ili čak u nekoliko sati, u ime „viših“ ideala žrtvuju tisuće ljudskih života dolazi do ključnih društvenih promjena.
Danas nema povjesničara koji će podržati takav krajnje pojednostavljen pristup povijesnom razvoju, pa ipak u javnoj predodžbi povijesti krvave bitke su bitne, pa i ključne pojave. Ove 2026. obilježit će se, na tom tragu, 160 godina Viškog boja, bitke između ratnih mornarica Kraljevine Italije i Habsburške Monarhije u Viškom kanalu koja se odvila 20. srpnja 1866. Slabija habsburška flota na čelu s admiralom Tegetthoffom pobijedila je veće i suvremenije talijansko brodovlje suzbivši na dulje vrijeme talijanska presezanja za istočnom jadranskom obalom. Kako su Hrvati vjerojatno činili veliku većinu posada na habsburškim ratnim brodovima u Hrvatskoj se ona doživljava kao pobjeda s kojom se hrvatska nacija može poistovjetiti i kao važan, a možda i ključan trenutak, u borbi Talijana i Hrvata za istočnu obalu Jadrana.
Ipak, ovo nije cijela priča. Samo mjesec dana ranije Hrvati su imali važnu ulogu u još jednoj pobjedi habsburške vojne sile nad talijanskom. Ovog puta radilo se o sukobu na kopnu kod mjesta Custoze (Custozze), 24. lipnja 1866. Poput Viške bitke i ovaj je vojni sraz bio dio sukoba u kome su glavnu ulogu imali Kraljevina Pruska i Habsburška Monarhija. Prusi su odlučili silom istisnuti habsburški utjecaj iz Njemačke. Vidjevši u tom ratu priliku za potiskivanjem habsburške vlasti iz Venecija i s jadranskog prostora, na strani Pruske zaratila je tek nedavno stvorena Kraljevina Italija. Talijanska se pobjeda činila izvjesnom. Talijanskih je vojnika bilo dvostruko više od habsburških, ali…
Kod Custoze vrlo važnu ako ne i ključnu ulogu imali su dva hrvatska časnika, zapovjednik V. korpusa habsburške vojske general Gabrijel (Gavrilo) Rodić i general Josip Maroičić, zapovjednik VII. korpusa. Oba su bila nekadašnji pripadnici stožera bana Josipa Jelačića. Kod Custoze Rodić je odbio glavni napad talijanskih jedinica natjeravši ih da se povuku preko rijeke Minicio. Zbog svojih zasluga u bitci Rodić je već na bojnom bolju imenovan feldmaršalom. Maroičić je pak zauzeo ključne visove koje su držali Talijani, da bi konačno, na vlastitu inicijativu zauzeo i samu Custozu. Neki smatraju kako pravi pobjednik kod Custoze nije bio formalni zapovjednik habsburških trupa nadvojvoda Albrecht već upravo Maroičić.

U bitci kod Custoze Rodić i Maroičić nisu bili jedini Hrvati. Tisuće njih bili su dio krajiških jedinica koje su činili bitan dio habsburške Južne armije. Otočka, Lička i Ogulinska pukovnije kao i 16. varaždinska pješačka pukovnija samo su neke od hrvatskih jedinica koje su sudjelovale u bitci kod Custoze. Zapovjednici u bitci bili su i pukovnik David Đurić Sokolgradski, general Antun Benko od Bojnika, Josip Filipović i dr.
Uništavajuća pobjeda pruske vojske nad habsburškom 3. srpnja 1866. u bitci kod Königgrätza umanjila je značaj bitaka kod Custoze i Visa. Talijani, premda su gubili bitke, na kraju su dobili rat. Po miru u Pragu od kolovoza 1866. doduše Talijani nisu izravno dobili područje Venecije. Izravna predaja ovih područja Talijanima, koji se nisu proslavili u borbama, Habsburgovcima je bilo ispod časti. Veneciju su tako habsburški pregovarači prepustili Francuskoj. Francuski car Napoleon III. je potom tu organizirao referendum na kome se stanovništvo izjasnilo za priključenje Italiji.
Pobjede kod Custoze i Visa na prvi pogled učinile su se jalovima no, kako je vrijeme pokazalo, privremeno su zaustavile ili usporile talijansko širenje na njima susjednu obalu Jadrana. To se pokazalo dugoročno ključnim. Bez pobjede kod Visa, ali i ratne vještine Rodića i Maroičića kod Custoze, Hrvatska ne bi bila mediteranska zemlja sa svim političkim, kulturnim i gospodarskim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Kada ove godine obilježavamo godišnjicu Viškog boja sjetimo se, barem na trenutak, i „naše“ pobjede kod Custoze.

