Grub odnos zajednice, a posebno muškaraca prema ženama u dalmatinskom zaleđu postao je gotovo legendaran. Izražavanje javnog prezira prema ženi društvena je obveza. Žena pak, na taj društveni pritisak, mora odgovoriti pojačanim radnim angažmanom. Žena je „sila nečista“ kako je govorio Kikaš u romanu Ivana Raosa „Prosjaci i sinovi“. Moja pokojna baba stav dinarskog društva prema ženi sažela u jednu rečenicu: „Pravi muškarac ne poštuje svoju ženu.“

Ovakav odnos prema ženama izazivao je zgražanje putopisaca već u 18. st. Alberto Fortis odnos muških stanovnika dalmatinskog zaleđa, Morlaka, prema ženama označava kao odnos pun prezira. Kada Ivan Lovrić, domaći sin i Fortisov suvremenik, upozorava na brojna pretjerivanja u Fortisa ipak priznaje da se Morlaci prema ženama odnose kao prema životinjama.

Slika Morlakinje iz djela Alberta Fortisa “Del viaggio in Dalmazia” (1774.) Prizor koji jako podsjeća na Varonov opis Liburnke iz I. st. pr. Kr.

Najdalje je u kritici Morlačkog odnosa prema ženskom spolu krajem 18. st. otišao francuski liječnik Balthasar Hacquet. Muškarci se kod Morlaka prema ženama odnose s „divljom strogoćom“ i zapravo žene su tretirane kao životinje. Položaj Morlakinja za Hacquet je sličan položaju crnih robinja u Americi.

Ovakav težak položaj žene možda ima i puno starije, predslavenske korijene. Tako rimski pisac Marko Terencije Varon (1. st. pr. Kr.) uspoređujući „razmaženost“ rimskih žena s onim barbarskima, spominje kao česti prizor kod Liburna (područje Velebita, Kvarnera i sjeverne Dalmacije) da njihove žena u isto vrijeme nose cjepanice i doje djecu. Vrlo slične prizore opisuju i Forits i Hacqut. Radi se vjerojatno o predlošku ponašanja koji je na prostoru današnje Hrvatske postojao tisućama godina!

Nadam se da je s tim „starim običajem“ danas gotovo.