Predodžba o ratnim stradanjima vojnika i ratnika vezana je za slike samoubilačkih juriša u susret neprijateljskim strojnicama, sakaćenja mačevima i sličnim oštrim ratnim pomagalima, dezintegracije tijela u sili eksplozije granata i sl. Kao što je to čest slučaj s povijesnim činjenicama, naše predodžbe ne odgovaraju prošlim zbivanjima. Glavni neprijatelj vojnika u prošlosti nije bio protivnički general i rulja skupljena oko njega nego nevidljiv neprijatelj sakriven u vlastitim redovima.

Vojnik koji je odlazio u rat nije se trebao toliko bojati metka ili bajunete koliko bolesti, zarazne bolesti. Među njima osobito su opasne i česte bile one koje su utjecale na probavu, tjerale hrabrog viteza na povraćanje i neustrašivog heroja da panično traži najbliži grm. Nije bilo strašnijeg neprijatelja od vodenaste stolice, veće opasnosti od groznog proljeva.

Toga sam postao svjestan kada sam se bavio ratom turskih vlasti i pobunjenih muslimanskih, bosanskih velikaša tridesetih i četrdesetih godina 19. st. Otprilike, predstavnik osmanskih vlasti, bosanski vezir opsjeo bi pobunjenike u kakvom utvrđenom gradu, organizirao opsadu i kada bi sve po napadače krenulo u najboljem redu ovaj bi se sa svojim askerima i nizamima morao povući. Onodobne novine su kao razlog odustajanja od vojnih operacija navodile nešto što se zvalo srdobolja. Pa što je to srdobolja? To je samo starinski naziv za dizenteriju i masovno širenje teškog proljeva.

Uloga stomačnih tegoba u ratovanju s Turcima može se pratiti od samih početaka ovog sukoba. Možda je najpoznatije njihovo razorno djelovanje za turske opsade Sinja 1715. Velika osmanska vojska od 60.000 ljudi pod Mustafom pašom Čelićem skupila se pod mjestom. Turska artiljerija nesmiljeno je razarala zidine grada. 14. 8. uslijedio je i opći napad na gotovo posve razorenu sinjsku tvrđavu. Ovaj su branitelji uspjeli odbiti ali se činilo kako se Sinju loše piše. Tada se dogodilo „čudo“. 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe Turci su se naglo povukli. Narodna tradicija je to objašnjavala nadnaravnom intervencijom Bogorodice, no razlog je bio puno jednostavniji. Među velikom vojskom, koncentriranom na malom području, održavanje higijene je bilo gotovo nemoguće. Tako se vrlo brzo među napadačima raširila dizenterija. Zbog masovnog proljeva i povraćanja turska vojska je naglo onemoćala i Mustafa paša Čelić nije imao drugog izbora nego povući se. Mnogi osmanski ratnici potom su pali u mletačko ropstvo jer su doslovno bili zarobljeni spuštenih gaća. O tome piše i Ivan Aralica u svom romanu „Duše robova“ opisujući stanje neposredno po neuspjeloj opsadi.

Kako bi se suzbilo potencijalno smrtonosno povraćanje i proljev od polovice 18. st. vojni liječnici sve više pozornosti posvećuju higijeni vojnika, a posebno načinima obavljanja velike nužde. Grade se u vojnim logorima veliki zahodi, latrine, velike zahodske jame koje su se svaki dan morale pokrivati slojem zemlje. Proljevi i povraćanje su imali važnu ulogu i u Drugom svjetskom ratu. Britanci su pobijedili Nijemce u sjevernoj Africi i zbog svoje nadmoćne tehnike saniranja vojničkog izmeta. Britanci su svoj izmet pažljivo zakopavali dok su ga Nijemci ostavljali posvuda. Rezultat toga je bila pojava masovnog proljeva i povraćanja koja je znala dnevno iz stroja izbaciti i polovicu Hitlerovih vojnika. Njemački general Erwin Rommel zato je tvrdio kako ga nije u afričkoj pustinji pobijedio britanski general Montgomery nego dizenterija.

Stoljećima je vodenasta velika nužda ubijala više vojnika od mušketa, strelica, mačeva i kopalja zajedno. I danas predstavlja veliku prijetnju svakoj vojsci u pokretu. U nedavnim sukobima u Iraku više od polovice američkih vojnika imalo je ozbiljnije želučane probleme. Tako svaki iskusni zapovjednik pomno prati poduzimanje mjera na održavanju vojničke probave zdravom i neokrnjenom. Kruljenje u želucu može biti zlokobniji znak od zvižduka granate u prolazu.