U prvoj polovici 20. st. Imotski i njegova okolica bili su poznati po svojim „torbarima“ ili „galantarima“. Potonji su bili sitni putujući trgovci, prodavatelji ogledalaca, vrpci, češljeva, konca, škara, jeftinog nakita, opasača, sapuna… Teže je nabrojiti što „torbari“ nisu prodavali nego artikle koje su nudili potencijalnim mušterijama. U svojim „torbama“, zapravo drvenim ladicama, koje su bile vezane pojasom preko njihova ramena, gorštaci iz Dalmatinske zagore nudili su sva čuda svijeta.

Kako bi prodali svoju šarenu robu morali su biti izrazito slatkorječivi, a i po koja sitna prevara nije im bila strana.

Imotski galantari koji su došli na zao glas kao prevrtljivci i lažljivci nisu ništa posebno. Imoćana je puno Sredozemlje i to barem od 16. st. Tako su u ranom novom vijeku stanovnici Spoleta i okolice u središnjoj Italiji uživali sličnu „slavu“ kao i preci autora ovog posta. Ovi su bili sitni trgovci – posrednici, poznati po cijeloj Italiji po svoj blagoglagoljivosti ali i nedostatku skrupula kada treba utrapiti robu. Naivčine po sajmovima privlačili su obećanjima ljekovitih blagoslova, koje su potkrepljivali „ugrizima“ zmija (kojima su prethodno izvadili zube). „Košaru“, poznatu iz serije „Prosjaci i sinovi“, lukavi stanovnici Spoleta nosali su već u 16. st.

Dakle, svatko ima svoje Imoćane.