Darovnim ugovorom iz 1952. između kipara Ivana Meštrovića i vlade Narodne republike Hrvatske, jedan je od najvećih kipara svoga doba donirao hrvatskom narodu 62 umjetnička djela (kojima je kasnije dodano još njih 85). Meštrović ne samo što je darovao svoje umjetničke radove, nego i prostore u Splitu i Zagrebu gdje bi se ta djela čuvala i izlagala.

Ne želeći umanjiti vrijednost galerijskog izlaganja skulpture, ova najviše zrači i posljedično na promatrača djeluje, u javnom prostoru. U interakciji s prostorom i vremenom skulptura mijenja svoje obilježja i značenja bivajući stalno drugačijom, novom ovisno o prostornom i vremenskom kontekstu.

Javna je skulptura vrednija i zbog toga jer postaje dijelom svakodnevice tisuća promatrača, mimo nadziranih uvjeta galerijskog prostora. Skulptura u javnom prostoru je slobodnija, prisutnija i uvjetno „demokratičnija“.

Tako i donirana skulptura daje više od sebe, više je na tragu namjere darivanja, kada je javno izložena. Novi, mogući prostor za javno izlaganje Meštrovićeve skulpture mogao bi biti po kiparu imenovan trg u Zapruđu u Novom Zagrebu. Do druge polovice 80-tih godina 20. st. bio je samo šoderom pokrivena površina za parkiranje. Tada je samodoprinosom stanovnika Zapruđa popločan, na njemu je posađeno drveće i dobio je urbanu opremu poput klupa. Usprkos tome taj prostor ostavlja dojam praznine kao i kada je bio samo pokriven šljunkom. Da li bi Meštrovićeva skulptura na Meštrovićevom trgu bitno promijenila stvar?