Zahvaljujući nećaku i nećakinji postao sam “stručnjak” za dugometražne animirane filmove. Kao na tekućoj vrpci gomilaju se računalno animirana ostvarenja. Ugodan odmak od rutine modernih crtića predstavlja gledanje filmova koji nastaju animacijom gline, točnije plasticina. Britanski studio Aardman stekao je svjetski ugled tako animiranim filmovima. Među njima se posebno ističe serijal o Wallacu i Gromitu Nicka Parka.

Tako se dogodilo da sam odgledao i Aardmanov najnoviji animirani film “Early Man” (na naški “Dugi iz kamena doba”). Osnovu zapleta predstavlja sukob dviju zajednica. Ljudi koji su prihvatili tehnologiju bakrenog doba nastoje podčiniti, iseliti pa i istrijebiti ljude koji se drže tradicija kamenog doba. Rijetki su filmovi koji se bave pretpoviješću, a još su rjeđa animirana ostvarenja koja se bave takvom temom, a da ne govorimo kako se radi o crtiću koji se bavi temom zatiranja ljudske skupine različite kulture i identiteta.

Kako se radi o ni malo bezazlenoj priči podsjetilo me nedavno predavanje uglednog antropologa prof. dr. Maria Šlausa u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Govoreći kako je u modernih Europljana malo gena nekadašnjih lovaca i skupljača to tumači agresivnošću nositelja “neolitske revolucije”. Doseljenici iz Male Azije koji donose uzgoj žitarica i stoke pri tome, na što ukazuju arheološki nalazi, čine i velike pokolje, istrebljuju cijele zajednice. Razdoblje neolitika možda je najnasilnije doba ljudske povijesti.

Kada se u nas rekonstruira neolitska, starčevačka kultura prikazuje se kao mirno naselje kojeg stanovnici opušteno obrađuju polja, hrane životinje, brižno oblikuju keramiku. Čini se da su njezini nositelji živjeli životom koji je bio sve prije nego miran. Najpoznatiji nalaz koji ukazuje na organizirano i sustavno nasilje u neolitiku pa i pojave genocida je grobna jama iz Talheima u Njemačkoj u kojoj su nađeni ostaci nasilno stradalih osoba. Od njih 34, 16 je bilo dječjih kostura i sedmero ženskih. Neki znanstvenici masakr objašnjavaju sukobom nositelja poljodjelske kulture s onima koji su prianjali uz lov i skupljanje.

“Primitivne” narode često idealiziramo, no ratovi skupina na niskom stupnju društvenog razvoja često su bili “genocidni” kako pokazuju povijesni primjeri iz Amerike i Afrike. Ratovi su se vodili “do istrage vaše ili naše”. Poraženi fizički nastaje. Kada fašizam tvrdi kako su sukobi među nacijama do uništenja “prirodni”, dijelom govori istinu. Konačno, genocid u Ruandi je pokazao kako za uništenje čitavih zajednica nisu neophodni koncentracijski logori, plinske komore i uređena željeznička mreža. Dovoljne su mačete i dostatan broj voljnih izvršitelja.

Kada se u travnju i svibnju sjećamo holokausta i ostalih žrtava drugog svjetskog rata često se to nastoji prikazati kao iznimna pojava, rezultat posebnih okolnosti između dva svjetska sukoba. Bliži sam tvrdnji velikog talijanskog mislioca koji je preživio Auschwitz Prima Levia, kako je fašizam postojao prije Hitlera i kako će postojati i poslije njega. Fašizam je u drugom svjetskom ratu poražen ali ne i uništen.

Ako je fašizam uzdizanje svoje skupine kao najviše vrijednosti koja opravdava uništavanje drugih skupina elementi fašizma mogli su postojati i u kameno doba. Tada bi o fašizmu trebali govoriti kao o pojavi, što bi rekli francuski analisti, “dugog trajanja” (longue durée). Zanimljivo je da je takav pristup našao odjeka i u jednom davnom djelu filmske umjetnosti, filmu D. W. Griffitha “Netrpeljivost” (Intolerance) iz 1908. Ovo, jedno od ključnih djela povijesti filma, kroz povijesne primjere prati pojave nesnošljivosti od starog vijeka do danas (pad Babilona pod Perzijance, Kristova muka, Bartolomejska noć, sukob kapitalista i radnika) i koja ostaje ista, uvijek prisutna.

U tom smislu bi morali i mijenjati nastavu povijesti, pratiti netrpeljivost i mržnju kroz povijest. Fašizam je stalna opasnost na koju se mora bez prestanka upozoravati.