Temeljna priča srpskog nacionalnog identiteta jest ona o stoljetnom otporu turskoj ekspanziji i islamskim presizanjima. U središtu tog mita nalazi se boj na Kosovu, smrt kneza Lazara Hrebljanovića, Miloša Obilića, sultana Murata s cijelom jednom, tijekom stoljeća, izmaštanom nadgradnjom. Mučeništvo u prilog (pravoslavnog) kršćanstva i konačno ključna uloga u protjerivanju Turaka s Balkana predstavljalo bi opravdanje opstojnosti Srba i srpske nacije na pozornici svjetske povijesti.

Ta povijesna uloga bila je „opravdanje“ za sve i svašta pa i za zadnje ratove na prostorima jugoistočne Europe. Kako to često biva ovakvi mitovi se pokazuju u konačnici otrovnima kako za zajednicu koju određuju tako i za susjede koji tu zajednicu okružuju. U uvjetima globalne civilizacije, čvrsto povezane internetskim vezama, Kosovski se mit pokazao toksičnim, na bizaran način, na globalnoj razini sijući otrovne izdanke na najmanje očekivanim područjima kao što je Novi Zeland.

Tako se masovni ubojica Brenton Tarrant svoj ubilački pohod po džamijama Chirstchurcha na Novom Zelandu idejno opravdavao i Kosovskim mitom. Šaržere za svoju automatsku pušku „ukrasio“ je imenima kneza Lazara i Miloša Obilića uz glazbenu pratnju opskurnih narodnjaka bosanskih Srba koji su tijekom rata neskriveno širili mržnju prema muslimanima i Hrvatima.

Kako to često biva kod nacionalnih mitova i ovaj ima drugu stranu. Tako bi recimo mogli tvrditi kako je upravo zahvaljujući Srbima učvršćena turska vlast na Balkanu i time omogućeno ukorjenjivanje islama u ovom dijelu Europe. Kako to?

1394. papa je proglasio novi križarski rat protiv Turaka. Na čelu pohoda našli su se car Svetog rimskog carstva i ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški i burgundski vojvoda Filip II (točnije njegov sin Ivan Nesutrašivi). Tom velikom napadu na Turke pridružili su i Venecija i tisuće vitezova i avanturista iz cijele Europe. Usprkos veličini vojske i obimnim pripremama pohod je završio teškim porazom križara u bitci kod Nikopolja 1396.

Na strani Turaka sudjelovali su i Srbi na čelu sa sinom svetog kneza Lazara mučenika za kršćansku vjeru, knezom Stefanom Lazarevićem. Udar 1500 teško naoružanih srpskih konjanika na križarsku vojsku na čelu sa knezom Stefanom čini se da je imao odlučnu ulogu. Ključan je bio trenutak kada je, pred naletom srpskih konjanika, pala zastava kralja Žigmunda koju je nosio šogor Stefana Lazarevića knez Nikola II. Gorjanski (!!!).

Tako su Srbi pomogli učvršćivanje islama u Europi? Pretjerivanje naravno poput mita o bitci na Kosovu nekoliko godina prije. Ipak ove povijesne epizode pokazuju kako interpretacije povijesnih događaja izvan svog vremena i prostora u sadašnjosti i budućnosti mogu imati pogubne posljedice.