Napoleon je izjavio: „Svaki francuski vojnik nosi maršalsku palicu u svojoj naprtnjači.“ Time je želio uvjeriti svoje vojnike kako svatko tko je dovoljno hrabar i marljiv može doseći i najviše vojne činove. To je izjavio i lagao. To je laž slična kao i ona o „američkom snu“ po kojem u Sjedinjenim Američkim Državama svatko se može obogatiti sukladno svojim sposobnostima. Naravno i u Americi ogromna većina bogataša svoje je bogatstvo naslijedila. Velika većina Napoleonovih vojnika bila je dobra samo za iscrpljujuće marševe, jurišanje s bajonetama i kao hrana za karteč protivničkih topova. Napoleon je znao da ako hoće upravljati ljudima mora igrati na najniže strasti poput ambicije.

Klasično stranačko članstvo

Da li svatko može obavljati odgovorne dužnosti? U staroj Ateni najveći dio javnih dužnosnika bio je biran ždrijebom. Izuzetak su činili vojni zapovjednici – stratezi, kod kojih se zahtjev za stručnošću nije mogao zanemariti, pa su oni bili birani na skupštinama. Atenska demokracija je, dakle, smatrala da većinu javnih dužnosti može obavljati svaka budala.

Da li to vrijedi za modernu demokraciju? Većina stranačkih izbornih lista je, u većoj ili manjoj mjeri, sastavljena od stranačkih poslušnika, pri čemu ugled pojedinca u javnosti ima razmjerno malu ulogu. Takvo stanje može trajati samo dok ga prihvaćaju birači, koji su, a ne članovi stranaka, glavni politički činitelj.

Da se tu možda nešto mijenja pokazuje slučaj liste za Skupštinu grada Zagreba Milana Bandića. Bandić je, umjesto svojih lakeja koji ga već godinama prate i koji imaju većinom sumnjivu reputaciju, listu napunio javnim, naizgled (uglavnom) neporočnim, osobama. Rezultat liste, koja se kretala prije objave njezinih kandidata između 12 i 15 %, dosegao je više od 24%.

Da li će u budućnosti „svatko“ moći biti zastupnik u predstavničkom tijelu koga biraju građani? Ako će birači davati prednost osobama koje su se dokazale u profesionalnom i javnom životu, to što je član stranke dobro prošao na unutarstranačkim izborima ili što dobro lijepi plakate ili dijeli letke imati će malog utjecaja. Pitanje na koje će svatko morati odgovoriti bit će: „A, koliko ti nama glasova donosiš?“. Nema glasova, nema funkcije.

To pak postavlja pitanje svrsishodnosti unutarstranačke demokracije. Ona je korisna samo ako iznjedri izborne pobjednike. Bez izbornih rezultata, u konačnici, nema ni stranke.

Stranačka vojska je korisna samo ako može izdržati paljbu birača. Ako ne, samo će lako i brzo izginuti.