Nesretne veze nastojimo što je moguće prije zaboraviti. Ipak, za ocijeniti koliko je neka veza bila sretna ili nesretna, kako za pojedince tako i za skupine i države, poželjan je određen vremenski odmak. Vrijeme ublažava prvotne frustracije. Tijekom vremena zaboravljamo ono ružno, a sjećamo se lijepih stvari, ugodnih trenutaka. U slučaju povijesnih veza to često ovisi i o društvenoj klimi, sustavu obrazovanja i njihovoj spremnosti prihvaćanja blagotvornog učinka prolaženja sati, dana i godina. Često država i društvo umjesto da pogoduju zacjeljivanju, neprestanim prčkanjem po ranama iste sustavno čine živima, suvremenima.

Među vezama koje je hrvatsko društvo nastojalo zaboraviti je i ona vezana za 800 godina političkog i društvenog suživota Hrvata i Mađara. Njihovim jednostranim prikazivanjem stoljeća zajedničke povijesti, u hrvatskoj interpretaciji, predstavljaju se kao vjekovi ropstva i stalnih frustracija. Stvarnost je bila daleko od toga. O tome svjedoči i izložba „Ars et virtus; Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine“ galerije Klovićevi dvori i Mađarskog nacionalnog muzeja u Budimpešti.

Imao sam prilike posjetiti potonji muzej u glavnom gradu Mađarske. Prolazeći kroz njegove sobe spoznao sam koliko smo Mađarima mi Hrvati zapravo bitni. To se posebno odnosi na Zrinske (Zrinyi) koji su u Nacionalnom muzeju zaslužili cijelu dvoranu.

Zanimljivo je, a toga nema na izložbi, da su Mađari u razdoblju pred Drugi svjetski rat i tijekom istog razvili „lovca na tenkove“, samohodne topove, tipa Zrinyi I i Zrinyi II. Ovi pokretni „Hrvati“ na gusjenicama pokazali su se prilično uspješnima protiv sovjetskog oklopa.

Kada ćemo pak mi priznati Mađarima koliko nama oni zapravo znače?