Kinč božićnog Zagreba

Advent ili došašće od nedavno nije Zagrepčanima (samo) razdoblje priprave za blagdan Božića. Njegova prvotna pokornička, isposnička obilježja posve su izblijedila pred novim, redefiniranim adventom kao produženim „Božićem”, najvažnijim blagdanom najveće svetinje suvremenog društva – neobuzdane potrošnje. Tako je advent u Zagrebu postao razdoblje skupog alkohola i kobasica koje donosi njegovim građanima, a posebno onima koji iznajmljuju svoje stanove na dnevnoj bazi, znatne prihode. U svjetskoj ekonomiji, koja se sve više temelji na uslugama, a ne na proizvodima, to je dio nagle „turistizacije” europskih gradova u kojoj i Zagreb traži svoju šansu.

Kinč na stropu

Komercijalizacija vjerskog kalendara prisutna je od samih njegovih početaka, a najkasnije od srednjeg vijeka i bujanja povremenih sajmova vezanih za vjerske blagdane. S time nemam osobit problem. No, malo me što može ozlojediti kao nedostatak originalnosti i besramno iskorištavanje posuđenih i ukradenih obrazaca. Ukratko, prezirem nedostatak mašte. Taj manjak iskazuje „zagrebački advent” od svojih početaka. Po čemu je on „zagrebački”, različit od od stotina sličnih manifestacija širom Europe?

Radi se o orgiji plastike i led bljeskalica kojoj konkurira samo hladni, električni inferno „božićnog imanja obitelji Salaj”. Ono što je u njemu posebno je okvir reprezentativnih prostora „Lenucijeve potkove”, silno ambiciozan urbanizam i arhitektura iz druge polovice 19. i početka 20. st. u kome se odvija. U njemu i sumnjive kobasice djeluju privlačno i to se zapravo naplaćuje.

Kulturno je naslijeđe Zagreba ono što uglavnom mediokritetsku kulturnu i kulinarsku ponudu „zagrebačkog adventa” čini posebnom. Baština je čarobni sastojak „zagrebačkog adventa” koji se tu zapravo našao slučajno. Moramo priznati kako ne postoji tradicija slavljenja „zagrebačkog adventa” kao zaokruženog razdoblja vjerskog kalendara. Njegovi vanjski oblici, poput adventskih vijenaca, uvezeni su iz krajeva njemačke kulture prije nešto više od četvrt stoljeća. Usprkos tome „zagrebački advent” mogao bi biti povod za novo vrednovanje izvornih božićnih tradicija Zagreba i njegove okolice. Ovi bi mogli dodatno istaknuti lokalni, zagrebački identitet i, nemojmo se toga sramiti, stvoriti nove, unosne kulturne proizvode.

Zagrebačke božićne tradicije imaju niz posebnih obilježja, koja bi oživljena i reinterpretirana mogla predstavljati važan kulturni i marketinški doprinos na putu prema više „zagrebačkom adventu” i time konkurentnijem turističkom proizvodu. Veću pozornost moglo bi se posvetiti tradicionalnom zagrebačkom božićnom ukrasu – „kinču”. „Kinč” je nepoznat velikoj većini Zagrepčana, no nekada je bio glavno obilježje kako zagrebačkog tako i Božića cijele sjeverozapadne Hrvatske. Radilo se obično o granama bora, jele ili smreke koje su visjele sa stropa ukrašena raznolikim ukrasima mahom izrađenima od papira. U jednom sam svom postu spomenuo kako je kićenje zimzelenog drveta pred Božić drevni zagrebački običaj, no usprkos tome, sve do razmjerno nedavno, Božićem glavnog grada Hrvatske dominirao je „kinč” (naziv izveden iz mađarske riječi za ukras).

Stari Zagreb je gajio i neke posebne običaje vezane za božićno vrijeme, poput onog ritualnog međusobnog šibanja (ili barem hinjenja šibanja) starih Zagrepčana na blagdan Nevine dječice 28. prosinca. Tu je i običaj imitiranja ponašanja i glasanja kokoši na dan 23. prosinca. Zagrebačka božićna šiba ili zagrebačka božićna kokoš? Stoljećima je Zagrepčanima glavni božićni događaj bilo paljenje velikog badnjaka, hrastova panja ispred crkve Sv. Marka na, kada bi inače nego, na Badnji dan.

Kakav je to božićni sajam bez predstava fantastičnih bića? Da li bi to u Zagrebu baš trebao biti ščelkunčik (kako bi rekla direktorica zagrebačke turističke zajednice „orešar”)? Zagreb ima i svoje fantastična stvorenja. Za crnu kraljicu svi znaju ali tu je i „zeleni jeger” (lovac) u oklopu, ogrnut zelenim kaputom koji neodoljivo privlači zečeve ili gospodar puhova sa velikim cilindrom koji upravlja mnoštvom tih malenih životinja. Tu su i grabancijaši – svećenici i čarobnjaci koji jašu na zmajevima.

Jedna mi je kolegica, etnologinja, spomenula nekadašnju autohtonu proizvodnju božićnih ukrasa u selima u okolica Zagreba, mali hrvatski Schwarzwald. U Muzeju grada Zagreba uvijek su mi bili dojmljivi kalupi za izradu medenjaka u obliku ljudskih figura iz 17. st. Zašto ne bi kao zagrebački božićni suvenir obnovili proizvodnju trajnih kolača takvih formi? Brojne baštinske ustanove u Zagrebu sigurno bi višestruko povećale broj ovdje izloženih ideja, a na korist identitetu grada i njegovoj turističkoj privlačnosti.

Kada govorimo o električnim svjetlosnim senzacijama zar ne bi bili privlačnije neke koje bi nastale u kooperaciji Akademije likovnih umjetnosti i Fakulteta elektrotehnike i računarstva od klupka jeftinih žica i ledica prispjelih iz Kine?

Kada bi samo naši turistički djelatnici shvatili kako je vlastiti, izvorni identitet roba koja se najbolje prodaje.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.