Neke od tih ljudi znam još od kraja 80-tih. Dakle, bilo je to davno. Tada se počelo oblikovati nešto što se u 90-tima nazvalo „civilnim društvom“ ili rogobatnije „civilnim sektorom“. Sve je tu, već tada, nešto bilo „ekološki“, „zeleno“ i sl. Ta je ekipa i onda imala velike političke ambicije ali onda je došla 90-ta i fljus…

Očekivano su simpatizeri vegetarijanstva, ekološke poljoprivrede, alternativnih izvora energije marginalizirani od strane ljubitelja mahanja zastavama i predrasuda prema Srbima. Poraz ih ipak nije učinio manje ambicioznima. Svoje su utočište našli u nečemu što se nazivalo „civilnim društvom“ i u razmjernom obilju novca stranih zaklada koje su bile spremne tutnuti snop novčanica svakome koji je imao nešto protiv Tuđmana.

Kako se na pare kupi sve i svašta tako je i opojni zov lake love mnoge priveo građanskom društvu. Komunjare koje se nisu uspjele prikloniti HDZ-u, nikada shvaćene intelektualce, ptice selice od jedne međunarodne konferencije do druge… Svi su kao nešto radili na „demokratizaciji“, zaštiti ljudskih prava, širenju obzorja slobode i sl.
U stvarnosti, uz nekoliko iznimaka, to je „građansko“ društvo bilo samo sebi svrhom. Tuđmanov je režim nakraju izjeo sam sebe i smrću svoga tvorca sklonio se u sjenu kako bi se umio, oprao, obukao novu košulju i „rebrendan“ krenuo, za četiri godine, u novi pohod.

„Građansko“ je društvo smrću Tuđmana izgubilo svoju nominalnu svrhu, strane financijere, no novca i hotela s pet zvjezdica bilo se teško odreći. Tada se civilni sektor, uz potporu dijela medija, nastojao predstaviti kao savjest društva prijeteći i ucjenjujući državu. Ova je procijenila kako joj je lakše plaćati reket nego se povlačiti po kalu novina i internetskih portala.

Tada se pojavila konkurencija. Kao i u Sjedinjenim Državama, desnica je shvatila kako nije potrebna posebna mudrost kako bi se pokupilo par medijskih i pijarovskih štoseva „liberalnih“ i „lijevih“ građanskih udruga. Tako je uz pomoć crkve ustrojeno novo, desno „građansko društvo“, umivenije i lukavije od samozvanih junaka 90-tih, na čelu sa odbjeglom „Šoroš babom“ Željkom Markić.

Tako danas imamo konzervativne i desne udruge besprijekorno oblikovanog javnog nastupa, koji pažljivo govore samo „pozitivno“ i okupljaju tisuće mladih ljudi. Njima se histerično suprotstavljaju bizarno obučeni „lijeve“ i „liberalne“ babe i đedovi u paničnom strahu za svoj mjesto u medijima i lovu koja im dobro popunjava mirovinu.

E, onda im dođe predsjednik Republike Zoran Milanović javno obznanivši svima poznatu istinu kako su suvišni, sami sebi dovoljni i beskorisni.