Nemirna gora

Povijest svakog naroda povijest je unutarnjih podjela. Premda se svaka društvena skupina nastoji predstaviti kao kompaktna, granitna gromada, stijena na kojoj primjerice Hrvati „svoju povist pišu” u pravilu se radi o uzavreloj, masnoj, zadimljenoj, amorfnoj masi različitih interesa, osjećaja, razmišljanja koja stalno mijenja oblik, koja je uvijek tu, a opet i nije.

Takva je povijest i onih malih zajednica, kao primjerice crnogorske. Ipak, takvo pletivo različitih kultura, naslijeđa, običaja, zapetljanih etničkih čvorova, nepovezanih i povezanih niti vanjskih političkih utjecaja rijetko je i u europskim razmjerima. Za promatrača začudno i zanimljivo, za život u takvoj sredini frustrirajuće.

Povijest Crne Gore, poput vulkanske lave, zanimljivo je promatrati, ali nije preporučljivo s njom dolaziti u doticaj. Jedan takav vreli, crnogorski čir je povijest Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata.

Dio je hrvatskog povijesnog mita otpor je hrvatskog naroda stvaranju prve Jugoslavije. Usprkos veličanju, u Hrvatskoj male skupine ljudi, koja je krajem 1918. mislila kako jugoslavenska država i nije tako genijalna ideja kako se na prvi pogled čini, to je neusporedivo sa silinom otpora novoj državi u Crnoj Gori.

Poslije „Podgoričke skupštine” (24. i 25. studenog 1918.) mutnog legitimiteta, koja je odlučila o bezuvjetnom ujedinjenju Srbije i Crne Gore, u siječnju 1919. došlo je do tzv. „Božićnog ustanka”, pobune pod vodstvom nekadašnjih članova crnogorske vlade i časnika crnogorske vojske protiv novog režima. Ustanici su tražili evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore, obnovu kraljevine Crne Gore i slobodne izbore. Premda su ustanici na početku uspjeli blokirati većinu crnogorskih gradova, srbijanska vojska, crnogorske pristaše ujedinjenja sa Srbijom i francuske trupe brzo su skršile otpor nezadovoljnika. Privremenom smirivanju doprinio je i crnogorski kralj u izbjeglištvu, Nikola I pozivajući na mir.

Tu nije bio kraj. U crnogorskim planinama otpor su nastavili tzv. komiti, njih oko 2000. U Italiji, oko kralja Nikole i crnogorske vlade u izbjeglištvu oblikovana je mala vojska koje su pripadnici potajno ubacivani u Crnu Goru. Ustanička je aktivnost smrću kralja Nikole I. 1921. počela zamirati. Većina komita prihvatila je amnestiju 1924. Usprkos tome posljednje komitske vođe ubijene su tek 1929.

Pobunu dvadesetih godina 20-tog stoljeća pratile su državne represalije, nasilje i ubojstva koja su trajno obilježili Crnu Goru. Pripadnost pristašama nezavisne Crne Gore ili ujedinjenja sa Srbijom stvorilo je pukotinu u crnogorskom društvu koja nije sanirana do danas. Ova snažno utječe i na oblikovanje crnogorskog identiteta. Svaki je identitet nestalan, no crnogorski je osobito hirovit, inatljiv pa i teško pojmljiv. Klatno od crnogorstva prema srpstvu i nazad zadnjih desetljeća kreće se sve bržim i silovitijim zamahom umjesto da se postepeno umiri.

Hrvatska u razdoblju između dva svjetska rata, u usporedbi sa Crnom Gorom, izgleda kao mirna, kolaboracionistička provincija jugoslavenskog kraljevstva. Povijest Crne Gore iz razdoblja poslije Prvog svjetskog rata izaziva zabrinutost za njezinu sadašnjost i budućnost.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.