Kada govorimo o hrvatskoj političkoj sceni često ističemo kako se ona ne može pomaći dalje od 1945. Tako još uvijek živimo u svijetu u kojem u beskraj ratuju ustaše, četnici i partizani. Po tome se smatramo iznimkom u europskim pa i svjetskim razmjerima. Stvari ipak baš tako ne stoje. Po svojoj navezanosti na drugi svjetski rat Hrvatska je prije pravilo nego iznimka.

Tako su na naslovnici BBC-eva magazina „World Histories” (Broj 18, listopad/studeni 2019) otisnute riječi „Opsesija Drugim svjetskim ratom; Zašto se svijet ne može odmaknuti od 1945?” (The WWII obsession, Why the World can’t move on from 1945?).

U središnjem dijelu časopisa znanstvenici objašnjavaju zašto je taj rat tako važan za njihove zemlje. Za neke je drugi svjetski rat skup mitova koji omogućuju postojećim vladajućim strukturama održavanje na vlasti. Kinezi u Drugom svjetskom ratu traže nove temelje svog identiteta, Amerikancima je to najvažnija junačka priča u kojoj su doslovno oslobodili svijet velikog zla, Rusima predstavljaju slavne bitke Drugog svjetskog rata bijeg od tmurne stvarnosti. Britancima je ovaj doba kada su svi bili složni i kada su obranili Europu, a da ne govorimo o ovom najvećem svjetskom sukobu kao lekciji o opasnosti od uništavanja cijelih naroda i sl.

O važnosti Drugog svjetskog rata i njegovih posljedica svjedoče i neki postupci najvažnijeg predstavničkog tijela Europske unije – Europskog parlamenta. Tako je 19. rujna 2019. Europski parlament prihvatio rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Hrvatski desničarski mediji odmah su se raspisali kako, eto, Europski parlament zabranjuje komunističke simbole, posljedično traži micanje partizanskih spomenika, nalaže uklanjanje naziva javnih površina nazvanih po Josipu Brozu Titu i sl. Jedan je desničarski portal otišao tako daleko da je ustvrdio kako Rijeka neće zbog rezolucije biti 2020. europska prijestolnica kulture jer obnavlja brod „Galeb” na kojem je plovio Tito. Njima se pridružila i histerična Radnička fronta koja je u rezoluciji vidjela bjelosvjetsku zavjeru kapitala protiv proletarijata ili tako nešto. Posebno su napali zastupnike SDP-a u Europskom parlamentu koji su glasali za rezoluciju.

Pa što je to problematično s navedenom rezolucijom? Da li je u njoj išta problematično? Prvo, navedena rezolucija ništa ne zabranjuje ili dozvoljava. Rezolucija tako „podsjeća”, „naglašava”, „poziva”, „osuđuje”, „zalaže se”, „napominje”, a da li će preporuke rezolucije države članice primijeniti ostavlja njihovoj dobroj volji. Ova se bitno razlikuje od prvotnog prijedloga i gomilanje svega u svačega u njoj je odraz je očigledno mučnog i dugog usuglašavanja sadržaja.

U prvom planu rezolucije ipak su „desni totalitarizmi”. Tako članak 7. „osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvaćanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Europskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokraciju;” ili članak 9. „poziva države članice da osude sve oblike negiranja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina koje su počinili nacisti i njihovi kolaboracionisti, te da spriječe pojavu trivijalizacije u političkom i medijskom diskursu;”. Kada bi Republika Hrvatska zaista odlučila primijeniti preporuke rezolucije prvi bi se na udaru našli upravo oni desničarski mediji koji rezoluciju slave.

Ono što je meni sporno je dnevnopolitička strana rezolucije. Njome se napada Rusija jer nije u dovoljnoj mjeri osudila zločine komunizma. Cilj je rezolucije slabljenje utjecaja navedene u bivšim socijalističkim zemljama srednje Europe igrajući na antikomunizam tamošnjih vladajućih elita i podsjećajući ih na sve ono „što su im Rusi radili”. Ono što ove zemlje privlači Putinovoj Rusiji nije ostavština Drugog svjetskog rata i poraća, nego uvjerenje kako autoritaran način vladanja oslonjen na prizemni populizam predstavlja recept za dugotrajan ostanak na vlasti i uživanje povlaštenih skupina u plodovima muke i znoja običnog naroda.

Rezolucija osuđuje zločine komunizma, no taj pojam često zamjenjuje onim staljinizma. Tako nije jasno da li rezolucija osuđuje komunizam u cjelini ili samo njegove oblike nastale za Staljinove vladavine koji su se , u ovom ili onom obliku održavali sve do sloma komunističkih režima krajem 80-tih i početkom 90-tih godina 20. st. u Europi.

Ako se radi o „kulturi sjećanja” koja bi se koncentrirala na borbu protiv nacizma i staljinizma onda se samo po sebi nameće osoba Josipa Broza Tita. Navedeni je bio tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega istoznačnica za gerilski otpor Hitleru i njegovim saveznicima. Na drugoj strani prvi je komunistički vođa koji je prekinuo prvo sa Staljinom, a potom dijelom i sa staljinističkim oblicima upravljanja državom i društvom. Koliko je ovo potonje bilo od svjetsko – povijesne važnosti postanete svjesni tek kada počnete čitati stranu literaturu. Ova to doživljava kao prvi korak u propasti komunističkog totalitarizma.

Onda, tražili to Europski parlament povratak Trga maršala Tita u Zagrebu? Možda.