Razdoblje 2. svjetskog rata na području bivše Jugoslavije iznjedrilo je brojna memoarska djela. Njihov je broj nepregledan. Među njima su i ona britanskih časnika koji su bili članovi vojnih misija pri partizanskim zapovjedništvima. To se u prvom redu odnosi na Fitzroya Macleana koji je je bio britanski časnik za vezu pri partizanskom Vrhovnom štabu. Osim što je napisao biografiju Josipa Broza Tita, drugim svjetskim ratom u Jugoslaviji bavi se i u svojem djelu „Eastern approaches” (u nas prevedeno kao „Rat na Balkanu” (1964.) i „Pijesak orijenta” (1981.) – „Eastern approaches” objavljeni zajedno s „Orient sand”).

Tu je naravno i William Deakin, prethodnik Macleana. Navedeni je bio ranjen zajedno s Titom prilikom avionskog napada tijekom bitke na Sutjesci. Tom prilikom poginuo je njegov radio – telegrafist kao i čuveni Rex, Titov pas. O svojim iskustvima s Titovim partizanima Deakin je napisao knjigu „The Embattled Mountain” (u nas prevedena 1973. pod nazivom „Bojovna planina”).

Članovi britanskih vojnih misija bitan su dio partizanske mitologije. Oni se često pojavljuju pored Tita, a posebno Fitzroy Maclean – onako vitak, s nakošenom kapom obučen u kilt. Komadić zapadnjačke egzotike u balkanskom okolišu.

Maclean i Deakin nisu bili jedini britanski časnici pridruženi partizanskim zapovjedništvima. Među njima je bio i britanski pisac Evelyn Waugh jedno od najvažnijih osobnosti engleske proze dvadesetog stoljeća. Navedeni je, zajedno sa svojim prijateljem Randolphom Churchillom, bio časnik za vezu pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Ono što je posebno važno kada se govori o djelu i osobi Evelyna Waugha je činjenica kako je Waugh bio katolik. U post – viktorijanskom dobu Britanci su pokušali redefinirati svoj identitet, kulturu, idejni, duhovni svijet. U tom traženju nabasali su na svoj davno zaboravljen katolicizam. Tako su u prvi plan došli u engleskim zabitima skriveni, posljednji engleski katolici – recusants, „oni koji odbijaju”, točnije oni koji ne prisustvuju obvezatnoj službi Božjoj u anglikanskim crkvama. Zakonske odredbe koje je donijela Elizabeta I. prijetili su im globama, oduzimanjem imovine i zatvorskim kaznama. Ove su formalno ostale na snazi sve do 1888. Zadnji ostaci diskriminacije katolika u Velikoj Britaniji ukinuti su tek 1920.

Waugha se snažno dojmio svijet drevnih engleskih katoličkih, plemićkih obitelji, njihovih tudorskih kuća s „priest holes” (doslovno „rupama za svećenike”, uskim skloništima u koja su se mogli skloniti katolički svećenici u slučaju racije protestantskih vlasti) koje su radije izabrali društvenu marginalizaciju nego odustali od svoje vjere. Kao brojni drugi pripadnici britanske elite i Waugh je između dva svjetska rata strastveno prigrlio katolicizam i to u njegovoj ultra konzervativnoj varijanti.

Waugh nije o svom iskustvu s hrvatskim partizanima objavio memoarsko djelo. Ipak napisao je nešto blisko tome. Između 1952. i 1961. objavio je tri romana o drugom svjetskom ratu koji su puni autobiografskih elemenata – „Men at Arms”, „Officers and Gentlemen” i „Unconditional Surrender”. Oni su potom objedinjeni u trilogiju pod naslovom „Sword of Honour”. Glavni lik trilogije je Waughov alter ego, engleski plemić iz stare katoličke, „recusant” obitelji Guy Crouchback. Ova trilogija se smatra, uz memoare Winstona Churchilla, nečim najboljim što je napisano o drugom svjetskom ratu u Velikoj Britaniji.

Tako se na kraju romana Crouchback našao, kao član britanske vojne misije, na oslobođenom području Hrvatske. Mjesto u kojem Crouchback boravi naziva Begoy, no iz opisa mjesta (toplice iz doba austrougarske sa starom crkvom) jasno je kako se radi o Topuskom.

Njegov opis partizana nije osobito laskav. Premda se divi njihovoj izdržljivosti o partizanskim zapovjednicima nema osobito dobro mišljenje. Spavaju do kasna, a njihov odnos prema Britancima zavisi o količini vojne pomoći koju dobivaju zračnim mostom. Komunisti sve nadziru i uvijek je u blizini neki njihov špijun. Zbog nekoliko časopisa na engleskom i sumnje da je supruga bila Crouchbackova ljubavnica strijeljali su i jedan židovski bračni par.

Nije ni čudo da je, za razliku od knjiga Mecleana i Deakina, Waughova trilogija tiskana na hrvatskom tek 1993. u biblioteci „Hit” Zlatka Crnkovića. Tada je posebnu pozornost privukla epizoda iz knjige u kojoj su partizani bez uspjeha napali jedno domobransko uporište u blizini Topuskog. Eto, domobrani nisu bili baš takve kukavice kakvima se obično prikazuju i sl.

Stvar ipak nije baš tako jednostavna. Radi se o dijelu knjige u kojem partizani trebaju izvršiti „ogledni” napad na jedno domobransko utvrđenje pred pripadnicima britanske vojne misije i jednim američkim generalom. Prvo je do navedenog cilja uspjela doći samo jedna partizanska jedinica umjesto dvije. Zatim je netko slučajno ispalio rafal iz puške pa je izostao element iznenađenja. Potom su britanski avioni doletjeli u pomoć partizanima pri čemu je jedan pogodio domobransku utvrdu, a drugi partizane. Kada je konačno trebao uslijediti napad od njega se odustalo jer je netko javio da u pomoć domobranima dolazi njemačka tenkovska kolona (zapravo se pojavilo tek nekoliko njemačkih vojnika na motociklima). U akciji je od domobrana stradao samo samodopadni sadist, britanski brigadir Ben Ritchie-Hook koji je volio sječi glave neprijateljima. Na kraju je američki general, za koga je bila pripremljena cijela farsa, otišao vrlo zadovoljan viđenim.

Neuspio partizanski napad savršeno se uklapa u prikaz ratnih operacija u cijeloj trilogiji. U Waughovom djelu britanska se vojska uglavnom – povlači. Nju obilježava robovanje formalizmu, krajnja birokratiziranost, zaglibljenost u praznim tradicijskim ritualima, sitne strasti, kukavičluk i ponajviše – glupost. Poslije čitanja Waughovih knjiga čovjek se pita kako su Britanci uopće dobili rat?

„Sword of Honor” je usporediv s „Catch 22” Josepha Hellera koji se pojavio neposredno poslije Waughovih romana. Moglo bi se reći kako je „Sword of Honor” „Catch 22” s gledišta britanskog aristokrata. Poput Tolstoja u „Ratu i miru” i Waugh smatra kako iza ratnih operacija nema velike strategije nego njima vlada kaos i pobjeđuje onaj tko se u njima malo bolje snađe. Dakle radi se o antiratnim djelima.

Kao i u većini njegovih romana neka vrsta „katoličkih” elemenata uvijek je tu prisutna – poput motiva opraštanja bez izravnog interesa i potrebe da se po svaku cijenu pokušava činiti dobro premda to ponekad sa sobom nosi i katastrofalne posljedice. U romanima Evelyna Waugha ispod debelog sloja sarkazma i cinizma uvijek tinja jednostavna, topla poruka o nekim trajnim vrijednostima. Zato i volim njegova djela.

Početkom 80-tih Waughovo je djelo postalo vrlo popularno kada je Granada Television snimila seriju po njegovom romanu „Brideshead Revisited” s Jeremy Ironsom u glavnoj ulozi. Konačno 2001. snimljen je i film po „Sword of Honor” s Danielom Craigom kao Crouchbackom.

Evelyna Waugha 1945. vratio se iz Hrvatske duboko uvjeren kako njoj nije mjesto u Jugoslaviji i kako su njeni katolici životno ugroženi od srpske pravoslavne crkve i komunista. O tom je za britansko ministarstvo vanjskih poslova sastavio dugački memorandum pod nazivom “Church and State in Liberated Croatia” (kod nas prevedeno kao „Izvješće Evelyna Waugha” u časopisu Marulić 1995.).

Poseban problem Waugh je imao s Titom. To je došlo do izražaja i u njegovom članku za „Sunday Express” povodom Titova posjeta Velikoj Britaniji 1952, pod nazivom „Our Guest of Dishonour”. Waugh je išao tako daleko da je tvrdio kako Tito nije muško, nego žensko i to žena koja ima lijepo lice ali užasno tijelo (?!!!!).

Konačno što je ostalo od Waugha u Hrvatskoj? Jedna marama. Britanski su piloti oko vrata nosili marame s otisnutim kartama područja u koja odlaze. Prilikom slijetanja u Topuskom avion s Waughom se srušio. Veliki dio posade je poginuo. Waugh je preživio zahvaljujući angažmanu lokalnog liječnika kome je Waugh poklonio svoju maramu s kartom. Ova marama, s kartom NDH, završila je u riječkom državnom arhivu i bila je izložena prije nekoliko godina.

Memoarska literatura je zloglasna po svojoj nedosljednosti i različitim interpretacijama istih događaja. Djela britanskih časnika o Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije to samo potvrđuje.