Simboli su poput čaša ili posuda. Mogu imati različite oblike, biti izduženi, ovalni, ukrašeni, jednostavni, no u njihovom slučaju nije toliko bitno kako izgledaju već kakav je njihov sadržaja. Simboli nemaju vrijednost sami po sebi. Bitne su ideje i osjećaji koji se za njih vežu. Pri tome se u isti simbol mogu staviti vrlo različite ideje, razne predodžbe.

Takav je slučaj i sa crvenom petokrakom zvijezdom. Ova bi trebala biti znak jednakosti, ravnopravnosti, odricanja od nacionalnih i etničkih podjela, no da li je to zaista tako? U zemljama s kolonijalnim iskustvom nacionalno oslobođenje usko je bilo povezano sa borbom za socijalna prava i njegovi nositelji bile su društvene snage ljevičarskih pretenzija. Tako je danas petokraka (doduše žuta na crvenoj podlozi) znak nacionalnog identiteta Kine i Vijetnama pa i njihova nacionalizma.

No da li je petokraka crvena zvijezda simbol nacionalizma samo u Africi i Aziji? Dobar primjer imamo u neposrednom susjedstvu. Tu je nogometni klub „Crvena zvezda” postao istoznačnica za sve ono što ova ne bi trebala simbolizirati – šovinizam, vjersku nesnošljivost, bezrazložno nasilje i veze s kriminalom. Povezivanje četništva i nogometnog kluba koji se naziva „Partizan”? Zvuči kao zajebancija…

I konačno pređimo na stvar. Nogometni klub „Hajduk” iz Splita nekada je imao kao svoj grb veliku crvenu zvijezdu. To pak njegov navijače nije učinilo snošljivijima i manje sklonima nacionalizmu. I pod bijelom zastavom s crvenom zvijezdom već 1970. završavali su automobili s beogradskim tablicama u moru na splitskoj rivi. Pod crvenom zvijezdom „Hajduka” uredno su 80-tih godina 20. st. njegovi navijači upražnjavali svoju omiljenu „razbibrigu”, bacanje pitomaca vojno – mornaričke akademije „krive” nacionalnosti u more. Tako je nedavno prisilno kupanje vaterpolista „Crvene zvezde” samo dio jedne krajnje dvojbene tradicije. Crvena zvijezda je imala potencijal postati simbol i hrvatskog nacionalizma.

Crvena zvijezda na dresovima nogometnog kluba „Hajduk” ima svoje utemeljenje u činjenici kako su prebjegli igrači „Hajduka” još tijekom Drugog svjetskog rata nastupali kao službena momčad jugoslavenskih partizana. Tako su nosili bijele dresove s velikom crvenom zvijezdom. Bojim se kako to nije bio jedini razlog za takav izbor znaka „Hajduka” u doba jugoslavenskog socijalizma.

Ono je dobrim dijelom svoj izvor imalo u obilježju mentaliteta nas Dalmatinaca o kome nerado govorimo i dio je naše civilizacijske popudbine. Dalmatinci se vole dodvoravati, ulizivati, laskati, a posebno ako je strana kojoj se nastojimo umiliti bogata i moćna. To je rezultat stoljetnog razvoja pod snažnom Venecijom koja je postala najbogatiji grad svijeta ne toliko ratovanjem koliko udaranjem u tanke strune taštine bogatih i utjecajnih. Kada govorimo o slavnoj „dubrovačkoj diplomaciji” zapravo pričamo o izuzetnoj vještini uguzivanja jačem od sebe. Za Mlečane nije bilo te laži koja se ne bi mogla opravdati dovoljnom količinom novca i utjecaja.

U tom okviru trebamo razumijevati i izjavu Zorana Milanovića o crvenoj zvijezdi splitskog Hajduka: ‘Hajduk je bio omiljeni Titov klub, imao je petokraku u grbu. Mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo. Ali bio je i hrvatski klub’. Pretjerano, ulizivačko izražavanje odanosti režimu, koja je svoj odraz našlo i u velikoj crvenoj zvijezdi kojom se nastojala istaknuti ne samo partizanska tradicija nego i posebna odanost, zaista je odbijala od „Hajduka” dio ljudi i u samoj Dalmaciji. To se dodvoravanje i dalje nastavlja kako pokazuje i pozivanje predsjednice Republike na predstavljanje knjige legendarnog hajdukova igrača Ivana Gudelja. Čini se kako je „hajdukova legenda”, poput njegovih igrača, uvijek na prodaju.