Darkeri

Sjećanja na djetinjstvo i mladost često se svedu na popis stvari koji smo mogli napraviti, a eto nismo. E onda pod stare dane ispunjavamo sami sebi svoje dječje želje i željice križajući jednu po jednu stavku s tog popisa. Primjerice: posjetiti New York, piti Coca Cole koliko mi je ćeif, kupiti skupu kožnu jaknu poput one što je nosio Marlon Brando u „Divljaku“ i tako to. Dijelovi toga popisa često su i koncerti grupa koje smo trebali pogledati i poslušati prije nekoliko desetljeća, a to ipak iz objektivnih i subjektivnih razloga nismo učinili. Danas brojni ocvali bendovi sasvim dobro žive od ostvarivanja nečijih mladenačkih želja.

Takva stavka na popisu mnogima je bio i koncert „The Curea“. Na ovogodišnjem „InMusic“ festivalu brojni su dobili priliku prekrižiti još jednu davnu želju. Kada već nismo prije trideset godina dobro je i danas. Da se razumijemo koncert je bio dobar, na trenutke i vrlo dobar, no ipak je dijelu publike, pa i meni, prvenstveno bio ispunjenje želje iz polovice 80-tih godina dvadesetog stoljeća.

Usprkos tome sebe kao klinca ne bih baš nazvao darkerom. OK slušao sam i „Bauhaus“ i „The Cure“ i „Joy Division“ ali tapirati si kosu, oblačiti se samo u crno, mrčiti oči – ne hvala. Frendove koji su to činili smatrao sam osobama koje pretjeruju pa i nezrelima… Ja sam bio iznad svega, pomalo panker ali najviše „alternativac“, osoba koja se gnušala glazbe sa služenih top lista. Ipak ja sam vrhunski šmeker, pripadnik uskog kruga upućenih u ono što je zaista dobro i tome slično.

To ne znači da u jednom trenutku nisam bio proglašen „darkerom“. To se dogodilo kada sam počeo služiti vojni rok u JNA u Nišu u rujnu 1987. Prva osoba koju sam tamo sreo, kada sam se predstavio kao netko iz Zagreba („Baš iz Zagreba?“) samo je konstatirala: „A darker, Crna ruža!“.

Radilo se o „aferi“ koju je stvorio sarajevski tabloid „As“ izmislivši priču o samoubojstvima mladih u Zagrebu koji slušaju alternativnu glazbu, „darkera“. Ovi su tobože bili organizirani u sektu koja se zove „Crna ruža“, a kojoj je na čelu ni manje ni više nego Željko Malnar! Tada me posebno zabavljala činjenica kako je Malnar proglašen guruom navodne sekte. Malnara sam do tada doživljavao kao egzibicionistu koji glumi Tarzana po svjetskim zabitima i o tome pravi filmiće za „Nedjeljom popodne“. Malnar je čak dao intervju, ni manje ni više nego „Glasu koncila“ u kojem je opovrgavao svoje navodne veze sa sotonizmom.

Cijela priča premda bizarna nije bila i bezazlena. Iza nje je stajala Kontraobavještajna služba JNA (KOS) u suradnji s izvjesnim Marinkom Božićem tada urednikom navedenog „As“-a. Radilo se o perfidnom pokušaju da se mlađa populacija u Hrvatskoj prikaže kao skupina perverznih i umobolnih manijaka, a sve kao priprema za buduće sukobe na ovim prostorima.

Marinko Božić? On je ubrzo nastavio svoju mračnu karijeru u nezavisnoj i samostalnoj Hrvatskoj kao urednik novog tabloida zvanog „Slobodni tjednik“. Tu je donosio „popise“ navodnih „četnika“, „udbaša“ i „kosovaca“ (njegovih dojučerašnjih poslodavaca). Rezultati su bili stotine ljudi izbačenih iz stanova, ostalih bez posla, deseci mučenih i ubijanih.

Dobro se sjetiti kako je sve počelo pozivom na progon svih onih koji su izgledali kao Robert Smith iz „The Curea“. Dakle, prvo su došli po „darkere“…

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.