O odnosu javnosti i medija postoje brojna istraživanja, pretpostavke, teorije. Usprkos tome različiti doživljaji odnosa medija i javnosti mogu se svesti na tri osnovna koncepta. Prvi je onaj koji zastupa stav kako mediji odlučujuće utječu na sliku svijeta običnih ljudi. Drugi pak tvrde kako mediji samo održavaju stavove i vrijednosti koji već postoje u javnosti. Treći su stava kako je utjecaj medija na javnost neznatan i oni samo odražavaju stavove jedne vrlo uske skupine profesionalno vezane za medije.

Koja je od ovih teza točna pokazati će stavovi javnosti prema kandidaturi Zorana Milanovića. Što se zapravo dogodilo? Nikada ni jednu kandidaturu za neku političku funkciju mediji nisu dočekali tako „na nož” kao objavu Zorana Milanovića kako će se kandidirati za predsjednika Republike. Oni desni izvlače priču o „slučajnoj državi”, komunističkoj prošlosti njegove obitelji, o tome kako su mu Srbi činili pola članstva Vlade kojoj je bio na čelu (čekaj, zar Milanović nije srpsko prezime?) i sl.

Ljevičari pak izvlače „djeda ustašu”, odlaženje na Bleiburg, to što je „dopustio” povratak desnice na vlast itd. Dok je kod desnih medija jasno koji su njihovi konji za političku trku, kod uvjetno rečeno „lijevih” medija to nije jasno. Oni su bezuvjetno protiv Milanovića, ali koga bi zapravo htjeli na mjesto predsjednika Republike, e to… U tom autoerotskom uživanju u orgiji mazohizma i kritičnosti prema svemu i svakomu nema ništa konstruktivnog osim uvjerenja kako je kritiziranje najbolji način skrivanja vlastite gluposti.

Da se razumijemo, u svim tim kritikama lika i djela Zorana Milanovića ima i dio istine. Sam sam javno bio kritičan prema nekim postupcima Milanovića i njegovih kompanjona, ipak samo želim da usporedite tu Vladu s onim kasnijima koje su je naslijedile. I to je to.