Mali Dalmatinac

Ono što je nekome važno meni se često čini nebitnim ili barem sporednim. To je jednadžba koja djeluje i obrnuto. Među mom svijetu efemerne stvari pripada i nogometno navijanje. To ne znači kako sam posve neosjetljiv na obilježja nogometne igre. Volim i ja pogledati lijep pogodak, vješt dribling, točno dodavanje. Ono što iznenađuje moje prijatelje jest činjenica kako mi je svejedno da li lijep nogomet igraju ovi ili oni, „naši“ ili „njihovi“.

Znači li to da nikada nisam bio navijač? Stvari ipak nisu tako jednostavne. Navijao sam, uvjetno rečeno, kada o nogometu nisam imao pojma, kao mali dječak. Predmet mog oduševljenja bio je „Hajduk“ u prvoj polovici 70-tih godina. Trener Tomislav Ivić, igrači poput Katalinića, Buljana, Oblaka, Šurjaka, Džonia, Luke Peruzovića, Žungula i nedavno preminulog Jurice Jerkovića bili su moji prvi dječji junaci, osobe s kojima sam se poistovjećivao, moj prvi identitet. Da me je netko pitao s tri ili četiri godine tko sami ili što sam ja bi mu odgovorio kako sam „hajdukovac“. Utakmice protiv Saint Etiennea i produživanje utakmice Olimpija – Partizan i danas imaju u mom sjećanju nadnaravno, mitsko ozračje.

Rođen sam u Zagrebu. Tu živim cijeli život. Ipak moji roditelji su Dalmatinci. Većina prijatelja mojih roditelja bili su Dalmatinci. Posljedično moji prijatelji, tih nježnih godina, bili su djeca u Zagreb doseljenih Dalmatinaca. Tada su u Zagrebu Dalmatinci bili ozloglašeni poput Hercegovaca danas, optuživani za služenje partijskim i rodbinskim vezama kako bi preuzeli sve „važne“ položaje u gradu. Dalmatinci su bili tek nešto malo bolji od Srba.

Tako je moj najraniji identitet onaj „dalmatinski“, „hajdučki“. Kako su godine prolazile sve je više slabio. Zagrepčanin je rastao na račun „malog Dalmatinca“. „Kušin“, „skaline“ i „ponistra“ bili su mi nekada uobičajene riječi. Danas više nisu. Kada dođem u Dalmaciju njoj pripadam ne kulturom, jezikom i mentalitetom nego tjelesnim izgledom, „racom“. Pa da li je ostalo nešto od Dalmatinca u meni? Kada sam čuo za smrt Jurice Jerkovića, osjetio sam neku vrstu meke tuge, blage, tupe boli pomiješane s nostalgijom, žalom za djetinjstvom i uzbuđenjem pucanja iz puške s plastičnim mecima na balkonu svaki put kada bi Hajduk dao gol.

S odlaskom Jurice Jerkovića kao da je nestao još jedan dio „malog Dalmatinca“ u meni.

Ovaj unos je objavljen u Povijest i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.