Neprijatelj

Jedna od osobina koja je omogućila precima današnjih ljudi opstanak bio je oprez, uočavanje opasnosti, pojave mogućeg neprijatelja. Tako smo danas puno osjetljiviji na moguće ugroze, loše vijesti, potencijalne konkurente nego na stvari koje bi nam mogle ići u prilog. Ako već neprijatelja nema, kako bi zadovoljili ovaj drevni poriv, sami smo ga spremni izmisliti. Ipak i u „izboru” neprijatelja trebali bi biti, u najmanju ruku, selektivni.

Tako je netko „neprijateljem” doživio spomenik zagrebačkom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu na početku avenije nazvane po njemu. Holjevčev kip dodatno je „ukrašen” nacističkom svastikom. To nije prvi put da je statua nekadašnje gradonačelnika hotimično oštećena, no ovoga puta napad na spomenik je privukao određenu medijsku pozornost.

U kontekst hrvatskih ideoloških sukobljavanja, na prvi pogled, to nije čudno. Holjevac je bio partizan, jedan od organizatora ustanka protiv fašizma na Kordunu i Baniji, potpukovnik Jugoslavenske armije, ministar u jugoslavenskoj vladi, član Centralnog komiteta… Ma stara komunjara, brate!

No tu priča ne staje. Većeslav Holjevac je bio i gradonačelnik Zagreba od 1952. – 1963. kada grad raste neviđenom brzinom, ekonomski se munjevito razvija i postaje urbano središte kakvo danas poznajemo. Milan Bandić može još sto godina biti gradonačelnikom Zagreba, no neće se približiti Holjevčevim dosezima u upravljanju gradom i njegovoj karizmi. Isto je tako, kao predsjednik Matice iseljenika Hrvatske, smatrao kako se ne smije biti isključiv prema Hrvatima koji su iz političkih razloga izbjegli iz zemlje. Umjesto sukoba s njima trebaju se tražiti dodirne točke i mogućnosti pomirenja i dijaloga. U tu je svrhu krajem 60-tih u Ameriku slao svoga kolegu partizanskog generala Franju Tuđmana. To ga je koštalo uklanjanja sa svih političkih funkcija. Ideja o potrebi povijesnog pomirenja svih Hrvata nije izvorno Tuđmanova nego Holjevčeva. Samo ga je smrt 1970. spasila od političkih progona koji su uslijedili poslije gušenja „Hrvatskog proljeća”.

Holjevac se nikoga nije bojao. U to sam se uvjerio istražujući u Hrvatskom državnom arhivu spise „Komisije Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske za ispitivanje nacionalističkih pojava u Matici iseljenika Hrvatske”. Cilj ove šarade bio je „napakovati” nešto u prvom redu Holjevcu, a u manjoj mjeri Tuđmanu. Holjevac nije bio impresioniran „komisijom” i odlučno je branio svoje stavove. Konačno on je hladnokrvno 1942. sa skupinom partizana ušao, pod nosom ustaša, u okupirani Karlovac. O tome je kasnije snimljen i film nazvan „Signali nad gradom”. Holjevac nije bio ispitivan samo zbog navodnog nacionalizma nego i zbog navodne simpatija prema ljevičarskim filozofima oko časopisa „Praxis” i zalaganja da nagradu „Božidar Adžija” dobiju filozofi Srbi, Milan Kangrga i Gajo Petrović.

Mogli bi pomisliti – evo osobe oko koje bi se svi mogli složiti kako je bez svake dvojbe zaslužna za ovu zemlju i ovaj narod, ali jebi ga! Holjevac se zalagao za dijalog s djecom ustaša i političkih emigranata. U dvadeset i prvom stoljeću desnica mu odgovara mržnjom i prezirom. Na žalost Većeslava Holjevca mogućnosti dijaloga u hrvatskom društvu često su bolno ograničene.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.