Danas kada kažeš kako si bio u vojsci to znači kako pripadaš barem srednjem naraštaju ako ne i starijim generacijama. Svi koji dijele takvo iskustvo znaju kakvu nelagodu izazivaju pozivi onog što se zvalo „vojni odsjek“. To je bila skupina činovnika, referenata koja te slala u Štip, Sudrulicu, Visoko ili na ratište. Zamislite kako je tek bilo dobiti poziv od „vojnog odsjeka“ početkom 1945. Takav je poziv dobio moj otac. Časnik u kancelariji brzo je presudio mom ocu – „ustaša“. Staroga je od ustaške sudbine spasila samo činjenica da je išao u srednju školu. Pokazao je svoju gimnazijsku iskaznicu i nije morao na glavu staviti kapu s „uhatim“ U. Imao je 17 godina.

Čekaj malo! Zar nisu ustaše dobrovoljci, zagriženi, bestijalni, okrutni tipovi koji su s pravom bili ubijani? Kako stoje stvari? Predaja domobranskih snaga u istočnoj Bosni partizanima krajem 1943. i potom pokušaj „puča“ ministra unutarnjih poslova Mladena Lorkovića i ministra oružanih snaga NDH Ante Vokića krajem ljeta 1944. ponukali su Pavelića na jačanje ustaškog utjecaja u vojsci. Tako je u studenom 1944. formirano nešto što se zvalo HOS – Hrvatske oružane snage u kojima su spojeni domobranstvo i ustaška „vojnica“. To je u praksi značilo kako ste mogli biti unovačeni u ustaše kao u bilo koji rod vojske!

Zanimljivo je da je vojska NDH vjerojatno bila najbrojnija upravo u svibnju 1945. Pavelić je regrutirao sve što se kretalo. Rat na strani Hitlera je bio izgubljen, no takozvani poglavnik je (poput samog Hitlera) računao na skori sukob zapadnih saveznika i Sovjetskog saveza. On je samo s „impresivnom“ vojnom silom trebao prijeći na stranu Amerikanca i Britanaca time se pokazavši bitnim saveznikom u neizbježnom sukobu s boljševicima. Vrlo brzo bi se potom, uz pomoć britanskih i američkih tenkova, trebao vratiti u Zagreb. Ta je priča prodana mnogima.

Kratko i jasno, karakterizirati tisuće onih koji su se našli u svibnju 1945. na granici Austrije i Jugoslavije kao zločince je dobrim dijelom laž. Velikim dijelom, a možda i većinom radilo se o osobama koje, premda u uniformama, nisu sudjelovale u sukobima s partizanima. To ne mijenja činjenica da su okorjele ustaše klale i pljačkale do zadnjeg trena (ubivši i svoje dojučerašnje drugove, sudionike „puča“ Vokić – Lorković u Lepoglavi).

Plošne i brzoplete karakterizacije ne mogu koristiti nikome.