Već smo se navikli na pojave povijesnog revizionizma. U pravilu on je područje desnice i prvenstveno se vezuje za relativiziranje pojava i događaja iz 2. svjetskog rata. Ipak, toga ima i na ljevici. O tome svjedoči i intervju „in spes“ predsjedničke kandidatkinje Radničke fronte Katarine Peović novinaru Aleksandru Stankoviću u emisiji „Nedjeljom u dva“ od 30. 6. 2019.

Intervju sam gledao naknadno, na youtubu. Ukratko blijedo i dosadno. Ipak i takav razgovor u jednom trenutku probudio je povjesničara u meni. Radilo se o izjavi Katarine Peović kako je socijalizam u Jugoslaviji počeo propadati krajem 60-tih godina 20. st. Zašto? Pa zato što je komunističko vodstvo počelo u gospodarstvo uvoditi tržišna načela, ukinulo je upravljanje iz jednog središta pa se gospodarstvo „atomiziralo“ i poduzeća su si u Jugoslaviji počela međusobno konkurirati.

Katarina Peović zapravo kritizira Privrednu reformu iz 1965. Ona je bila odgovor jugoslavenskih komunističkih vlasti na gospodarsku stagnaciju koja je zahvatila Jugoslaviju od početka 60-tih godina. Jednostavno, bilo je previše poduzeća koja su proizvodila robu niske kakvoće koja nikome nije trebala, dakle za koju nije postojalo tržište. Od ekonomskih činitelja samo se tražilo da počnu proizvoditi kvalitetne proizvode po konkurentnim cijenama. Dok su se do tada pare dijelile iz jednog centra sada su novčana sredstva ali i odgovornost za rezultate poslovanja trebali biti decentralizirani.

Ukratko, na ekonomiju se pokušao primijeniti zdrav razum. Reforma nije promijenila samo ekonomiju nego i društvo u cjelini. Prema načelu subsidijarnosti, da se problemi najbolje rješavaju što se bliže nalazimo njihovom izvoru, povećala su se ovlasti federalnih republika (koje zapravo postaju federalne države), općina, mjesnih zajednica i sl. Dozvoljavaju se manja privatna poduzeća, kulturni i politički život postaje daleko slobodniji, uvodi se sloboda putovanja…

Pa, dobro u čemu je problem? Jedna od posljedica provođenja reforme bio je i nagli porast nezaposlenosti, a kasnije i inflacija… Tisuće ljudi morali su tražiti izlaz u onome što se tada zvalo „privremeni rad u inozemstvu“. Reforma nikada nije provedena do kraja. Sve do propasti socijalizma opstale su tvornice i poduzeća za koje se nije zapravo znalo za koga i što proizvode. Bilo je važno da se „radi“ ma koliko plaće u njima bile mizerne.

Reforma je naišla na jak otpor ultra konzervativnih krugova u komunističkom rukovodstvu okupljenih oko potpredsjednika republike i šefa tajnih službi Aleksandra Rankovića. Ekipi zapravo nije bilo drago da im se uzima kontrola nad gomilom para. Prisluškivanje Tita bilo je samo povod za uklanjanje Rankovića 1966. Glavni razlog za taj Titov potez bilo je njegovo aktivno sabotiranje reformi.

Reforma je bila zaustavljena već poslije demonstracija studenata u Beogradu 1968. One su dijelom bile izraz iskrene zabrinutosti sve većim socijalnim razlikama u jugoslavenskom društvu ali i manipulacije ultra-konzervativnih komunističkih krugova. Dio srpskih nacionalista vidio je u reformi pokušaj da se politički i ekonomski, decentralizacijom financijskih sredstava iz Beograda, oslabi Srbija i Srbi. Tako je reforma postala i dio srpskog nacionalističkog mita.

Reforma iz 1965. nije bila samo izraz ekonomske nužde nego i ideoloških promišljanja. Još od kraja 50-tih godina jugoslavenski komunistički ideolozi sve rjeđe određuju svoju komunističku partiju kao „marksističko-lenjinističku“, a sve češće samo kao „marksističku“. Radilo se zapravo o odbacivanju teze kako je svemoćna centralizirana država neophodna za razvoj socijalizma. Ovaj se treba razvijati oslanjajući se na manje, društveno i ekonomski efikasnije zajednice, a sama država, u skladu s Marxovim idejama, treba „izumrijeti“.

I tako, 2019. Katarina Peović je stala na stranu marksizma-lenjinizma i Aleksandra Leke Rankovića, a protiv Tita, Kardelja, Kire Gligorova… Kada se nastoji rehabilitirati socijalizam u Hrvatskoj često se navodi upravo decentralizacija 60- tih godina koja je za posljedicu imala formalno i dijelom stvarno „podržavljenje“ Hrvatske. Za buduću predsjedničku kandidatkinju to je štetna „atomizacija“. Kao da čitam beogradsku „Politiku“ iz jeseni 1987.