Vremenske prilike utječu na ljudsko ponašanje. Svima je poznat utjecaj južnog vjetra na raspoloženje pojedinaca. To su primjećivali i drevni zakonodavci. Činjenica da je neki zločin učinjen u razdoblju kada je puhalo „jugo“ predstavljala je olakotnu okolnost za stare dubrovačke zakonodavce.

Ne utječe samo topli vjetar ono što činimo i mislimo. To čini i hladnoća. Tijekom povijest odnos čovjeka prema hladnom vremenu jako se promijenio. Naši su preci bili na hladnoću daleko otporniji. Francuski liječnik i putopisac Balthasar Hacquet iz 18. st. opisuje kako Hrvati spavaju u snijegu dok su im samo stopala u toplom pepelu ugasle vatre. U sjevernoj Dalmaciji muškarci razdrljene košulje prkose neumoljivoj zimskoj buri.

Hladno i toplo imaju i svoje moralna obilježja. Dok hladnoća potiče ono što je čisto, trezveno, utemeljeno na moralu i razumu, toplina otvara prostor popustljivosti i sklonosti podavanju požudi i različitim užicima. Zato je spavanje na hladnom bilo važan dio odgoja mladih ljudi. Još u doba austrijskog cara Franje Josipa I. strogo se pazilo da sobe za spavanje kadeta (polaznika vojnih škola) ne budu tople.

Nisu baš svi bili oduševljeni hladnoćom. Tako Luda u Shakespeareovom „Kralju Learu“ kaže:
„ This cold night will turn us all to fools and madmen.“
„Ova će nas hladna noć sve pretvoriti u lude i luđake.“

To nije čudno jer je Shakespeare pisao u doba tzv. malog ledenog doba. To je bilo razdoblje razmjerno hladnih zima koje je u Europi trajalo od kraja 16. do polovice 19. st. Doista, tada je bilo hladno „do ludila“, a snježne mećave nisu bile ništa neuobičajeno ni na obalama Sredozemlja.

Vjerujem kako nas hladno vrijeme ovih dana neće pretvoriti u „luđake“. Ako se za to neće pobrinuti promjena vremena hoće tehnologije grijanja.