Etikete često lažu. Kao kupci različitih proizvoda znamo da ono što nam marketinški stručnjaci predstavljaju kao nezaboravno iskustvo i posebnu kakvoću često nije ni blizu poruke koje nam nastoje prenijete šarene nalijepnice. Slično vrijedi i za ideološke koncepte. Sve i svašta se predstavlja kao nešto što zapravo nije, stavljaju se oznake koje nisu ni blizu sadržaju.

Takvih promašenih ideoloških proizvoda ima na svim dijelovima političkog spektra. Jedan od takvih je „Dan mladosti i radosti“ kojim se navodno obilježava rođendan Josipa Broza Tita u Kumrovcu. Svrha manifestacije trebala bi biti, pretpostavljam, u prvom redu isticanje uloge bivšeg jugoslavenskog predsjednika u pobjedi nad fašizmom. S tim nemam problema. Na žalost pojavni oblici su daleko od nečeg što bismo mogli nazvati primjerenom porukom u korist jedne od vrijednosti na kojima se temelji suvremeni svijet.

„Dan mladosti i radosti“ je bizarna mješavina umirovljeničkog izleta, osnovnoškolske akademije u čast nekadašnjeg „Dana republike“, seoskog proštenja i „Noćne more“ pokojnog Željka Malnara. Glasovi raštimanog zbora tu se miješaju s bombastičnim govorima u kojim se prepliću teško probavljive fraze s jedva prikrivenim prijetnjama. Penzioneri i iz nekog čudnog razloga jedre mlade cure s pionirskim kapama i maramama, sa snažnim priokusom seksualnog fetiša, španciraju slikovitim zagorskim selom. Tu su alkohol, ćevapi i prodavači državno sponzoriranog šunda iz doba socijalističke Jugoslavije. Da ne govorimo o čudacima u uniformama nekadašnje JNA i različitim interpretacijama partizanskih odora.

Antifašizam? Samo u natruhama. Žal za Jugoslavijom? U obilju. Čega pak ima najviše? Lošeg ukusa. Sjećam se obilježavanja „Dana mladosti“ u Kumrovcu krajem 80-tih godina 20. st. U Kumrovec nas nije privlačilo obilježavanje Titova lika i djela, nego kvalitetna kulturna ponuda – odlični rok koncerti. Samo pojavno obilježavanje Titova kulta nastojalo se odmaknuti od praznika lošeg ukusa što je svoj vrhunac doživjelo na zadnjem sletu povodom Dana mladosti. Režirao ga je Paolo Magelli kao megalomansku mješavinu suvremenog plesa i performansa.

„Dan mladosti i radosti“ ne ide putem iz kasnih osamdesetih nego se pretvorio u orgiju pseudo – ljevičarskog treša. Na žalost to je slika antifašizma za veliki dio hrvatske javnosti. Ništa bolja od već čuvene proslave „pobjede“ HDZ-a u stožeru Tomislava Karamarka. Ideologija u svojem najnižem obliku, razgovor pijanca u tri ujutro da li je u komunizmu bilo bolje ili zašto se nismo „do kraja“ obračunali sa Srbima.

Da se razumijemo nisam protiv obilježavanja Titova rođendana ali njegovi sadržajni i pojavni oblici ne smiju kompromitirati poruku koju navodno promiču. Trenutačno to je ideologija krčme, a morala bi s pretvoriti u ozbiljnu manifestaciju koja će problematski pristupati „liku i djelu“ Josipa Broza Tita. U konačnici trebala bi postati kulturna pojava koja će Kumrovcu i okolici tijekom cijele godine donositi kulturni i materijalni napredak.

Na kraju jedna anegdota koja mi je ispričala prijateljica, a koja lijepo oslikava ideologiju krčme. Čim malo zatopli na klupicama u njenom parku okuplja se društvo starijih „dječaka“, veterana domovinskog rata koji već godinama preživljavaju od mizernih vojnih mirovina. Poput tinejdžera piju alkohol iz obližnje trgovine. Dobroćudni su i većini susjeda zapravo simpatični. Kada malo više popiju padne i pjesma. Thompson naravno, pa i poneka ustaška. Poslije ponoći repertoar se zna drastično promijeniti pa se tako  zapjeva i „Po šumama i gorama“ i „Druže Tito mi ti se kunemo“. Tada ideologija krčme zatvori puni krug.