Duga je ruka povijesti. Procesi i događaji koji su se desili prije puno stoljeća pa i tisućljeća određuju našu sadašnjost i budućnost. To su razlozi zbog kojih se bavimo poviješću. Kako je to već davno utvrdio veliki francuski povjesničar Marc Bloch, povijest je zapravo znanost o budućnosti.

Nitko ne spori kako povijest utječe na politiku. Puno se piše o tome kako osobne i obiteljske preferencije iz razdoblja drugog svjetskog rata utječu na rezultate izbora u Hrvatskoj. Ipak, u ovom postu, ne bih se bavio tim obilježjem hrvatske politike. Pozornost bih posvetio povijesnim procesima i događajima koji svoje korijene imaju u razdoblju prije petsto i više godina.

Po završetku parlamentarnih izbora uvijek netko primijeti podudarnost političke karte moderne Hrvatske s zemljovidom koji prikazuje krajnji doseg turskog prodora na hrvatska područja, kartom „reliquiae reliquiarum“, „ostataka ostataka“ s kraja 16. st. U grubo, Hrvatska koja je izmakla turskoj vlasti glasa mahom za lijevi centar, dok je prostor nekadašnjeg turskog podaništva danas politički prostor desnice i desnog centra.

Zaista, prodor Turaka, sukob i susret s vojnom moći i civilizacijom Osmanlija vjerojatno je ključna odrednica hrvatske povijesti. U samo stotinjak godina, od kraja 15. do kraja 16. st., Hrvatska i Hrvati su se posve promijenili. Većina hrvatskog političkog, povijesnog i etničkog područja postalo je dio otomanskog carstva. Deseci tisuća ljudi stradali su u ratnim sukobima, represalijama ili su odvedeni u ropstvo duboko u unutrašnjost države „velikog Turčina“. Tisuće drugih osobnu sigurnost i napredak potražilo je u zemljama današnje srednje Europe i u Italiji.

Težište razvoja hrvatskog društva u ovom razdoblju definitivno se prenosi s juga na sjever. 1522. Knin, koji je bio kao grad najbliži pojmu glavnog grada Hrvatske u srednjem vijeku pada pod Turke, a „metropolis Croatiae“ postaje Zagreb što ostaje do danas. Hrvatska od civilizacijski pretežno mediteranske zemlje postaje uglavnom srednjoeuropska.

Demografski ožiljci iz turskog doba vide se i dvadeset i prvom stoljeću. U srednjem vijeku gradovima i stanovništvom bogata Lika, poslije pustošenja Turaka, postaje negostoljubivo i rijetko naseljeno područje, a takva obilježja ima i u trenutka kada ovo pišem. Hrvatsko zagorje, koje je u srednjem vijeku razmjerno rijetko naseljeno, puni se tisućama izbjeglica pred Turcima, koji sebi zaklon traže iz prirodnog bedema Zagrebačke gore, Medvednice. Zagorje je i danas jedno od najgušće naseljenih područja Hrvatske. Slična je priča i Međimurja.

Duboki su tragovi turske traume i osmanske civilizacije i na hrvatskom mentalitetu, kulturi. Premda nominalno Hrvati čiste svoj pristup životu i uljudbi od „orijentalnih“ utjecaja već stoljećima, Turčina se iz Hrvata jednostavno ne može istjerati. Naš jezik je nezamisliv bez riječi turskih i orijentalnih korijena. Tako obični izrazi kao soba, boja, kat, čizma i čekić dio su našeg istočnjačkog kulturnog naslijeđa. Činjenica kako islam ne priznaje etničke nego samo vjerske podjele odlučujuće određuje naš identitet. Za zapadne pojmove relativna ravnodušnost prema životnim pojavama rezultat je utjecaja orijentalnog fatalizma. Prihvaćanje kulture „bakšiša“ po kojoj nema posla bez davanje mita i u kojoj je samo po sebi razumljivo da su javni djelatnici i političari podmitljivi teško je breme hrvatskog društva i politike. Važnosti uloge autoriteta pojedinca i pokoravanja pa i snishodljivosti u stilu „veži konja gdje ti aga kaže“ nisam se ni dotakao.

Ovaj moj prikaz “turskog” utjecaja je dijelom pristran i tendenciozan. Orijentalni utjecaji nisu nešto što je nužno zlo.  Što više, u svijetu u kojem islamski narodi i države s pravom traže više mjesta pod sunce to može biti i velika civilizacijska prednost. Da li bi Hrvatska bez iskustva turske agresije danas bila više lijevo, više liberalna? Možda, no s Turčinom u Hrvatu i hrvatska se ljevica i lijevi centar mora naučiti dogovarati i pregovarati.