Poraze valja priznavati. Navodno su oni najbolje sredstvo učenja. Hoće li hrvatski antifašisti nešto naučiti iz događanja neposredno vezanih uz promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu? Sam čin promjene trga nije poraz. On je rezultat rasporeda snaga u Skupštini grada Zagreba i na to se moglo malo utjecati. Poraz je bruka koja je pukla vezana za ikonografiju koja se pojavila na skupu podrške ostanku imena Trga maršala Tita.

Imam li ja nešto protiv crvene zvijezde i srpa i čekića? U principu ne, ali značenje simbola zavisi o kontekst u kome se pojavljuju. Na to je vrlo efektno upozorio jedan od najvećih umjetnika dvadesetog stoljeća Marcel Duchamp kada je izokrenuti pisoar 1917. izložio kao umjetničko djelo. Na drastičan način je pokazao kako doživljaj umjetničkog čina stvar okolnosti, okvira u kome se promatra. Isto vrijedi i za crvenu zvijezdu i srp i čekić. Crvena zvijezda na zastavi nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske nije znak antifašizma nego jednog bankrotiralog društvenog projekta. Srp i čekić na zastavi Sovjetskog saveza nisu znak pravedne borbe radnika i seljaka nego boljševičke diktature. Crvena zvijezda i srp i čekić tada su bez svake sumnje – pisoar.

O tome sam već pisao ali i ovog puta ponavljam – jugonostalgija nije antifašizam. Razdoblje Jugoslavije je doba modernizacije hrvatskog društva i kao takvo ostavlja trajne trgove na razvoj Hrvatske. Puno toga dobrog ali i lošeg, što će obilježavati živote i naših potomaka, tada je nastalo. Nema veće povijesne laži od zatvaranja očiju pred jugoslavenskim razdobljem hrvatske povijesti, no… Kada je propala Jugoslavija imao sam dvadeset i dvije godine. Usprkos tome u mom doživljaju vremena vlada Ante Marković pripada razdoblju dinosaura, a vrijeme kada je umro Tito je doba kada su prve ribe izašle na kopno.

Shvaćam kako su neki ljudi sentimentalno vezani za razdoblje socijalizma ali, molim vas, držite to dalje od antifašizma. Postoje različite udruge koje uprizoruju scene i događaje iz prošlih vremena. Tako imamo različite „vitezove“, „kravata pukovnije“, „plemićku mladež“ i sl. Zašto ne osnovati udrugu koja će prikazivati sastanke radničkog savjeta ili općinskog komiteta partije? Da, znam da sam zločest ali ti pojavni oblici jugoslavenskog komunizma živcirali su me i prije devedesete kao i danas.

Četrdeset i pet godina ispirali su nam mozak pjesmama, slikama i filmovima koji su veličali bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i radnička prava. Rezultat toga su Vukovar, Srebrenica i nesmiljeno iskorištavanje radnika danas. Ako komunistički šund, koji je imao medijski monopol, nije uspio tada pa zašto bi uspio u promicanju antifašizma u dvadeset i prvom stoljeću?

Hrvatskom antifašizmu potrebni su novi kulturni oblici. Oni se mogu temeljiti i na onima iz razdoblja bivše Jugoslavije, no njima treba pristupati kritički i krajnje selektivno. Kažu organizatori skupa podrške Trgu maršala Tita „Antifašizam je moj izbor“. Uz ovakve pojavne oblike i bukače koji žele biti Božidari Alići hrvatske „ljevice“ on će biti izbor skupine na razini vjerske sekte. Antifašizam mora postati izbor ne samo jugonostalgičara izgubljenih u vremenu i prostoru nego hrvatske većine. U ovakvim oblicima on to ne može postati. On ovakav može biti samo jadan, tragikomičan klaun.