Domaći izdajnici

„Domaći izdajnik“. Izraz iz nekih drugih vremena. Ne zvuči previše opasno. To je susjed tko će vas prijaviti da ne plaćate tv pretplatu ili da ste na parkiralištu pred zgradom oštetili tuđi auto. Neugodno, ali ne osobito štetno. Premda bi „domaći izdajnik“ mogao biti i naziv linije tradicionalnih, „prirodnih“ proizvoda u njemu nema ništa prirodno.

Pa tko bi to bio „domaći izdajnik“?

Povod za ovaj post je fotografija koju je objavio Antifašistički vjesnik, a koja prikazuje veselo društvo povjesničara poslije predstavljanja knjige „Ustaška vojnica“ u Institutu za hrvatsku povijest. U tom društvu je, uz izdavača knjige Zvonimira Despota, Bojan Dimitrijević, zvijezda revizionističke historiografije u Srbiji, vatreni zagovaratelj rehabilitacije Draže Mihajlovića i Milana Nedića. Bojan Dimitrijević je hrvatskoj javnosti postao poznat kada je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović odlučio novcem hrvatskih poreznih obveznika financirati neke njegove pisanije. Pojava notornog Dimitrijevića nije ono što je privuklo pozornost Antifašističkog vjesnika i mene samog. Ono što je zanimljivo je majica koju nosi Dimitrijević. Na njoj je znak 7. dobrovoljačke SS gorske divizije „Prinz Eugen“.

Zvonimir Despot i Bojan Dimitrijević sa spornom majicom.

Radi se o runi, slovu drevnog germanskog pisma, koji je ta jedinica, pretežno sastavljen od folksdojčera s područja bivše Jugoslavije, uzela kao svoj znak. SS divizija „Prinz Eugen“ istaknula se u borbi protiv jugoslavenskih partizana. Ako ste desničar to vam može goditi. Crvene bitange su dobile ono što su zaslužile. Za vatrene desničare tu ipak postoji jedan problem. On po čemu su pripadnici ove divizije stekli sumnjivu slavu bile su represije prema civilnom stanovništvu. Pri tome njihove žrtve nisu bile samo osobe sklone partizanima. Esesovci folksdojčeri nisu štedjeli nikog pa i one osobe, krajeve i sela koja su bili proosovinski usmjereni.

Najpoznatiji je takav slučaj pokolj na području Cetinske krajine, sela Otoka i okolice. Krajem ožujka 1944. tu je ova zloglasna divizija pobila, prema podacima sa suđenja u Nürnbergu, 2014 osoba u 22 sela. Vlasti NDH bile su zgranute jer se radilo o ljudima koji su pretežno bili skloni Nijemcima i ustaškim vlastima. To im ništa nije pomoglo. Velike su zločine esesovci folksdojčeri počinili i na području ustašama uglavnom naklone Imotske krajine. Samo u Lovreću ubili su pedeset civila. Ništa „nježniji“ pripadnici ove jedinice nisu bili ni prema Hrvatima u Duvanjskom kraju pobivši na desetke civila u selima Luga, Kuka i Letke. O pokolju civila od strane esesovaca folksdojčera u Donjem Dolcu u Mosoru već sam pisao.

Zločini pripadnika divizije princ Eugen dio su i moje obiteljske povijesti. Kada su upali u rodno selo mog oca – Aržano dali su pobiti dvadeset najjačih muškaraca među ostalima i ujaka moga oca. Prilikom „čišćenja“ zadarskih otoka poslije kapitulacije Italije u jesen 1943. samo stjecaj okolnosti ispriječio se između podivljalih esesovaca i moje majke.

U djelovanju divizije „Prinz Eugen“ spojila se balkanska krvožednost s njemačkom sustavnošću. Što se tiče Hrvata i ostalih Slavena na jugoistoku Europe balkanskim esesovcima je bilo svejedno na kojoj si strani. Jedan ti se sin smrznuo pod Staljingradom, a drugi je u dočasničkoj školu u Stockerau? Koga briga. „Prinz Eugen“ je ubijao Hrvate zato što su manje vrijedni, zato što su Hrvati.

Oni su jednostavno bili neprijatelji naše nacije, našeg roda. Svi ti podržavatelji ili simpatizeri „Prinza Eugena“ iskazuju prijezir prema vlastitoj nacionalnoj zajednici. Posebno je otegotna okolnost što se radi o osobama koje odlično znaju o čemu se radi. Usprkos tome ideologija je često jača od odanosti svojem narodu Kada sam prije nekoliko godina bio na komemoraciji žrtvama „Prinza Eugena“ u Donjem Dolcu bio sam zgranut izjavom jednog lokalnog hadezeovca koji je bio pun razumijevanja za esesovske divljake. Navodno ih „nije trebalo izazivati“, pa eto jer su bili „izazvani“ stradale su i tek rođene bebe.

Njemačka je zajednica na području bivše Jugoslavije za zločine „Prinza Eugena“ platila strašnu cijenu. Naravno, stradali su u prvom redu oni koji su za zločine bili najmanje krivi – starci, žene i djeca. Cijela jedna etnička skupina istrebljena je i protjerana gotovo preko noći.

Da li se može biti desničar i Hrvat? Nekima ovo pitanje može izgledati čudno, no trebali bi ga raspraviti.

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s