26. ožujka 1944. u jednom malom dalmatinskom mjestu dogodilo se nešto strašno. U selu Donji Dolac u zaleđu Mosora ubijena su njegova 272 stanovnika. Radilo se pretežno o ženama, djeci i starcima. Jedno od žrtava bilo je i dijete, staro tek nekoliko sati. Tko je to učinio?

Slučajnom prolazniku kroz to mjestašce od (danas) tristotinjak stanovnika to je teško dokučiti. Doduše na mjesnom groblju nalazi se veliki križ, no on je podignut svim žrtvama „totalitarizama dvadesetog stoljeća“. Ove, kao i svake godine održava se komemoracija stradalima u strašnom pokolju iz ožujka 1944. Predsjednik lokalnog mjesnog odbora nevine žrtve pripisao je „silama totalitarizma“. O stradalima kao o žrtvama „totalitarizma“ govorio je i izaslanik predsjednice Republike, župan Splitsko-dalmatinske županije Zlatko Ževrnja. Uz put je spomenuo i „staljinizam“ i „titoizam“.
Još uvijek nije bilo jasno tko su bile ubojice. Činilo se kao da je došla neka „totalitarna“ sila iz dubine svemira koja se iživljavala nad dalmatinskom nejači. Tek je gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić u svom govoru razjasnio tko su bili počinitelji zlodjela. Pripadnici 7. SS divizije Princ Eugen. Prema tome radilo se o vojnicima elitnih nacističkih postrojbi. Ubijeni u Donjem Dolcu bili su žrtve nacizma, odnosno fašizma! Zašto je nekima to teško danas izreći? Zar se boje da će se nekome, spominjanjem fašističkih zločina, zamjeriti?
Fašizam je, kao i komunizam, totalitarna ideologija. U totalitarizmu sva se vlast nalazi u rukama jedne stranke dok su državni organi i njihove ovlasti potisnuti u pozadinu i od drugorazredne su važnosti. Formalno, po navednoj podjeli, komunizam i fašizam, spadaju u istu vreću no da li je upotreba pojma totalitarizma opravdana u slučaju žrtava Donjeg Dolca?
Drugi je svjetski rat prvenstveno bio sukob između zemalja parlamentarne demokracije i komunističkog Sovjetskog saveza s jedne strane i fašističkih sila i s njima poveznih konzervativnih diktatura s druge strane. Prema tome pokolj u Donjem Dolcu smije se promatrati samo u tom okviru. Drugi svjetski rat nije bio rat demokratskih protiv totalitarnih sila. Masakrirana djeca, žene i starci iz Donjeg Dolca mogu biti dakle samo žrtve fašizma. Što više, glavnu ulogu u porazu fašizma, nisu imale zapadne demokratske sile nego totalitarni Sovjetski savez pod Staljinom.
Poraz fašizma nalazi su u temelju moderne Europe, usprkos činjenici da je on ostvaren prvenstveno na račun vojske jednog nasilnog diktatora kao što je bio Staljin. Pa zašto onda dio hrvatskih političara priča o žrtvama „totalitarizama“? Po ovoj formalnoj politološkoj podjeli komunizam i fašizam nalaze se u zajedničkom oboru. Ako su pak po toj podjeli zajedno zapravo su jedno te isto – zar ne? Partizan, ustaša, esesovac to je sve zapravo isto, radi se o braniteljima „totalitarnih“ ideologija. Biti ustaša nije bilo ništa gore nego biti partizan pa ako slavimo partizane zašto biti tako strogi prema ustašama? Doduše ovi su bili uz Hitlera, no on je bio „samo“ totalitarni vođa kao i Staljin. Biti uz Hitlera ili Staljina zapravo je jedno te isto. Ako se pristaša „totalitarne“ ideologije bori protiv fašizma to zapravo „ne vrijedi“ i nije pravi antifašizam. Ako pak izbacimo komuniste iz hrvatskog antifašizma, ne ostaje gotovo ništa, pa je opravdano uopće ne spominjati antifašizam.
Kada se govori o osudi „svih totalitarizama“ u Hrvatskoj poziva se na rezoluciju Europskog parlamenta „O europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009. Tom se rezolucijom izražava „poštovanje“ prema žrtvama totalitarnih režima, no to ne znači i da su komunizam i fašizama, premda su oba totalitarni režimi, jedno te isto (komunizam i fašizam se izrijekom uopće ne spominju). Posebno se upozorava da se ovo pitanje ne smije koristiti u političke svrhe.
E, što politologija može zakuhati, a posebno kada je konzumiraju Balkanci…