„Oviteženje“ potpredsjednika Sabora Željka Reinera zabavlja hrvatsku javnost, a posebno društvene mreže. Ovaj hrvatski javni i politički uglednik tako je postao vitez Viteškog reda svetog Groba. Viteški redovi u dvadeset i prvom stoljeću? Iznenađujuće su zapravo brojni i kreću se od skupina koje zabavljaju publiku uprizorenjem srednjovjekovnih bitaka do grupa s društvenim pa i političkim ambicijama.

Viteški se redovi dijele na crkvene, „regularne“ redove među kojima je i danas široko raširen i utjecajan Red vitezova svetog Ivana od Jeruzalema, koji je poznatiji pod nazivom „ivanovci“, „hospitalci“, odnosno „malteški“ vitezovi. Postoji na drugoj strani cijeli niz tzv. svjetovnih redova koje su kroz stoljeća uspostavljali svjetovni vladari kao što su „red podvezice“ u Velikoj Britaniji i „red zlatnog runa“ na području srednje Europe i Španjolske.

Viteški redovi na području Hrvatske? U srednjem vijeku bili su i u našim krajevima utjecajni i bogati. Prvo templari pa ivanovci imali su niz velikih i vrlo bogatih imanja. Uspomenu na njih čuvaju i neke toponimi. Božjakovina i Božjaci čuvaju spomen na templare, a oni poput Ivanića i Ivanca na ivanovce. Ne postoji kontinuitet viteških redova na području Hrvatske. Posljednji istaknuti ivanovac bio je ban Petar Berislavić u prvoj polovici 16. st., koji je prodao i založio imanja svoga reda kako bi financirao obranu od Turaka. Titula vranskog priora, glavara hrvatskih ivanovaca, ipak se sačuvala i nosi je i danas zagrebački nadbiskup.

Oživljavanje „viteštva“ u Hrvatskoj počelo je tek početkom 20. st. kada istaknuti hrvatski povjesničar i kulturni radnik Emilij Laszowski utemeljio družbu „Braća hrvatskog zmaja“ tvrdeći kako je ona izravni nasljednik „Reda zmajskih vitezova“ kojeg je utemeljio početkom 15. st. kralj i car Žigmund Luksemburški i koji je navodno okupljao pretežno hrvatsko plemstvo. Družba je imala do kraja 2. svjetskog rata važnu ulogu u hrvatskoj kulturi, a posebno u očuvanju hrvatske kulturne baštine. Ova, premda u puno skromnijem obliku, djeluje i danas.

Viteški redovi u modernom svijetu često su izvor kontroverzi. Dio njih su bezazlena društva muškaraca, a sve više i žena, koji se vole presvlačiti u srednjovjekovne odore. Neki od njih ističu se humanitarnom djelatnošću ili su, poput ivanovaca, važan činitelj u medicinskoj skrbi.

Glavni je problem što često krajnja desnica i ultra konzervativne snage svoj kulturni identitet traže u „boljem“ srednjem vijeku, a posebno u tradiciji viteštva. Viteštvom su bili opsjednuti nacisti, a posebno pripadnici SS jedinica i njihov vođa Heinrich Himmler. Ustaški režim u Hrvatskoj je, na toj liniji, svoje „junake“ proglašavao „vitezovima“. Da ne govorimo kako nema magijske sekte koja nema svoje „vitezove“ i kako su masonski stupnjevi puni ovih ili onih „vitezova“. Ima i onih „redova“ kojima samo treba uplatiti određeni novčani iznos kako bi se postalo „vitezom“.

Činjenica da viteški redovi okupljaju često najkonzervativnije pripadnike društva stvara teškoće i papi Franji. Problemi su počeli, ni manje ni više, nego s kondomima. U jednoj humanitarnoj misiji u Burmi ivanovci su dijelili te gumene navlake za zaštitu od spolnih bolesti i začeća. Zbog tog „propusta“ čelnik reda Matthew Festing otpustio je Velikog kancelara ivanovaca Albrechta von Boeslagera, odgovornog za akciju. Von Boeslager se potužio papi Franji koji je potom tražio od Festinga vraćanje von Boeslagera na njegovu staru poziciju. Festing je odbio poslušati papu. Nečuven postupak u povijesti tog viteškog reda. Na kraju je papa Franjo ipak proveo svoju namjeru. Festing je dao ostavku, a von Boeslager je vraćen. Nije zanemariva činjenica da je ultrakonzervativni kardinal Raymond Leo Burke, otvoreni protivnik pape, pokrovitelj ivanovaca.

Željko Reiner nije jedini Hrvat koji ide stazom onih koji su početkom 13. st. razorili i opljačkali Zadar. Ni manje ni više nego rektor zagrebačkog sveučilišta Franjo Boras je „vitez“ nečega što se naziva „Hrvatski viteški red templara“. Nekadašnji predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer Ivo Sanader primio je nešto što se zove „Najviši viteški red Jeruzalema“.

U svoj toj žudnji za „viteštvom“ lako je očitati želje neiživljenih dječaka što nam može biti i simpatično. U većini slučajeva, ipak radi se o konzervativnom kiču i hohštapleraju, izrazu duboke nesigurnosti u svoj društveni položaj i ugled koji sigurnu luku traži u strogo strukturiranom društvu srednjeg vijeka i njegovim tradicijama.