Ekonomska neučinkovitost i prezaduženost bili su glavni argumenti protiv daljnjeg opstanka jugoslavenskog socijalističkog sustava. Dug je, smatralo se, narastao tako visoko da će ga otplatiti tek naredni naraštaji. 1991. Hrvatska je naslijedila nešto više od tri milijarde dolara duga prema stranim bankama. Tu se smatralo vrlo ozbiljnim problemom.

Danas, 2017. dug samo jedne tvrtke – Agrokora iznosi najmanje dvostruko više od vanjskog duga Socijalističke republike Hrvatske. Da, vrijednost dolara u četvrt stoljeća je bitno pala ali opet… Što je puno, puno je.

Kada se prihvaćao kapitalizam znalo se kako će se dio radnika morati otpustiti, kako će se raditi više, kako će se povećati socijalne razlike. Za uzvrat trebali smo dobiti gospodarstvo utemeljeno na realnim osnovama, a ne na dugovima.

Zaista, tisuće su radnika ostale bez posla, a mali dio Hrvata postao je, za hrvatske prilike, fantastično bogat. Dugovi? Oni su postali veći nego ikad. Gospodarstvo nikada nije bilo na nesigurnijim nogama. Prešutni društveni pakt nije poštovan od strane upravljačke elite.

Stečaj Agrokora zato je događaj od epohalne važnosti. Koncept dobro plaćenih „povjerenika“ za nacionalno bogatstvo koji je početkom 90-tih uveo HDZ i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman doživio je svoj konačni slom. Odavno su otišli Kutle, Gucići i sl. Ivica Todorić je bio dokaz kako HDZ-ova metoda ekonomske tranzicije nije bila posve neuspješna. Sada je i on otpao.

Hrvatski menadžeri pokazali su se manje uspješnima od samoupravnih direktora što je teško za povjerovati. Tipovi koji su 80-tih blebetali o ekonomskoj stabilizaciji, Zakonu o udruženom radu i sl. pokazali su se nedostižnima za suvremene Power – point predsjednike uprava i čarobnjake Excel tabela. OOUR-i i SOUR-i 70-tih i 80-tih godina 20. st. ne bi bili ništa više neuspješni od današnjih hrvatskih korporacija.

Poslije četvrt stoljeća Hrvatska je „na bubnju“ i nikad manje gospodarski samostalna. Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa. Zaista, godine koje su pojeli skakavci.