Svi smo ponosni na prava koja uživamo, koja nam osiguravaju zakoni, organi vlasti i ponekad običaji. No, kao i u svim stvarima, i u uživanju prava treba imati mjere. Ponekad, zdravog razuma radi, potrebno je suzdržati se od nekih prava. Premda nam pravni okviri kažu naprijed moral nam kaže stop. Biti građanin Republike Hrvatske sa sobom nosi niz prava koja nam osigurava zajednica kojoj pripadamo. Jedan od najvažnijih prava je pravo sudjelovanja u izboru zastupnika predstavničke, a ponekad i izvršne vlasti.

Brojni iseljeni Hrvati i njihovi potomci teže dobivanju hrvatskog državljanstva. Mnogi to državljanstvo već posjeduju. Za njih ono prvenstveno ima visoku emocionalnu vrijednost. Komad papira zvan „domovnica“ materijalni je znak njihove pripadnosti hrvatskoj, nacionalnoj zajednici, predstavlja čvrst dokaz njihove veze s precima i zemljom koju su zadnji put vidjeli prije više desetljeća, a neki i nikada.
„Domovnica“ sa sobom nosi i pravo sudjelovanja na izborima za predstavnička tijela i predsjednika Republike. Iseljeni Hrvat s državljanstvom Republike Hrvatske imaju pravo sudjelovati u izbornom procesu ali … Jedan od čelnika najveće hrvatske iseljeničke organizacije, hrvatski državljanin, imao mi je potrebu povjeriti mi se: „Znate je nikad nisam niti ću glasati na hrvatskim izborima. Ja plaćam porez u Americi, a ne u Hrvatskoj.“
To je bit problema. Od kuda Hrvatu izvan Hrvatske pravo na sudjelovanje u političkim procesima zemlje s kojem je zapravo vezan tek povremeno i, u pravilu, prilično površno? Domovina Hrvata izvan Hrvatske je zemlja u kojoj zarađuju kruh, u kojoj odgajaju djecu, čije strukture socijalne i zdravstvene skrbi koriste, u kojoj se jutrom bude i uvečer noćivaju. Svaka druga tvrdnja je vrijeđanje zemlje koja ih hrani i odijeva. Pitanje pripadnosti iseljenika riješili su još stari Rimljani (točnije Ciceron) izrekom: „Ubi bene, ibi patria“ ili „Gdje mi je dobro, tu mi je domovina“.
Tako Hrvatska u životu iseljenika može biti nešto važno, ali je nužno nešto sporedno. Nasuprot tome Hrvati u Hrvatskoj od Hrvatske ne mogu pobjeći. Hrvatima u Hrvatskoj je Hrvatska sudbina, prošlost, sadašnjost i budućnost.
Nije fer svojim glasovima sudjelovati u izboru organa vlasti pod kojima ne namjeravate živjeti. Nije u redu skuhati poparu, a očekivati da je netko drugi srče. Neka politizirana manjina iseljenika živi u državi u kojoj su političke opcije koje preferiraju dovele gotovo do socijalnog sloma, ozakonjene pljačke i koji mržnju pokušavaju uspostaviti kao društvenu normu. Legitimno je sudjelovati u oblikovanju vlasti samo ako si pod njome spreman živjeti i raditi!
Kao kontraargument u korist iseljeničkog glasanja spominje se novac koji iseljenici šalju u Hrvatsku, pomoć tijekom rata i sl. Uloga iseljeničkog novca danas je daleko manja nego što je to bila nekada. Ako je i istinita tvrdnja ekonomistice Adele Poprženović o više od milijardu dolara koja se godišnje iz iseljeništva ulije u Hrvatsku ona čini tek nešto više od 1% hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. Nije malo ali nije da bitno određuje tijekove hrvatskog gospodarstva. Navodno izvan Republike Hrvatske živi tri i pol milijuna Hrvata. Dakle svaki iseljeni Hrvat pošalje u Hrvatsku nešto više od 300 dolara godišnje. Nije zanemarivo ali pogledajte samo svoju platnu listu koliko mjesečno izdvajate iz svojih plaća na račun poreza i doprinosa državi i lokalnoj zajednici. Pomoć iseljeništva za vrijeme Domovinskog rata bila je važna i na njoj uvijek moramo biti zahvalni ali 90% ratnog napora kako u financijskom smislu tako i u prolivenoj krvi nosili su Hrvati u Hrvatskoj.
Zato svi oni koji zahtijevaju olakšavanje glasanja dijaspore i veći broj zastupnika Hrvata izvan Hrvatske u Saboru nisu dobronamjerni. Još bi se i to moglo otrpjeti kada bi zastupnici dijaspore zauzimali ideološki neutralan stav i kada bi se kao predstavnici dijaspore birale osobe koje zaista žive izvan Hrvatske. Ako je netko zaboravio dijasporu predstavlja glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić!
Kada bi došlo do masovnog glasanja dijaspore za parlamente matičnih zemalja to bi za niz europskih zemalja predstavljalo nerješiv problem. Irska tako broji 6,4 milijuna stanovnika, a njezina dijaspora ima čak 80.000.000 ljudi! Neka glasa samo 8% irske dijaspore i njihovi će glasovi prevagnuti nad glasovima svih Iraca u Irskoj. Slično bi se moglo dogoditi i u Izraelu, Italiji, Španjolskoj…
Velika većina iseljenika ne mari za glasanje na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Broj Hrvata izvan Hrvatske koji glasuje na izborima je sve manji i manji i to nema puno veza sa smanjivanjem ili povećanjem broja glasačkih mjesta. Ljude, s pravom, hrvatska politika ne zanima.
Danas, poseban problem predstavlja davanje hrvatskog državljanstva iseljenicima. Dok je tijekom 90-tih svaki srednje rangirani ruski mafijaš mogao postati hrvatskim državljaninom danas se brojni ugledni iseljenici prilikom dobivanja istog podvrgavaju postupcima na rubu poniženja. Iz jedne krajnosti otišlo se u drugu.
Javno sam podržavao i podržavam pravo Hrvata izvan Hrvatske na hrvatsko državljanstvo ali ih molim samo jedno – koristite tako stečena prava obazrivo. Dopustite mi da parafraziram sv. Pavla: „Glasati je dopušteno, ali nije fer“.