90-te godine 20. st. bile su u Hrvatskoj na više načina „zanimljive“. Pored razarajućeg rata i njegovih neposrednih posljedica, to je bilo i razdoblje promicanja niza pseudoznanstvenih ideja i teorija na području društvenih i humanističkih znanosti. Tu pripada navodna teorija nove elite predsjednika Franje Tuđmana i njegovih 200 bogatih obitelji kao i, još bizarniji, „stališki“ sustav koji je promicao predsjednik Skupštine grada Zagreba Zlatko Canjuga.

Poljski “Sarmat” iz druge polovice 18. st.

Posebno je na meti bilo sve ono što je mirisalo na veze ne samo sa srodnim južnoslavenskim narodima nego i slavenskim narodima općenito. Tako je bila posebno popularna „iranska teorija“ o podrijetlu Hrvata koja je korijene hrvatskog naroda tražila tisućama godina unazad u prostranstvima Azije. Ova teorija uživala je naklonost samog državnog vrha. Tako su se Hrvati „pojavljivali“ i u Turskoj, Iraku, Iranu, Afganistanu… Hrvati su možda mogli biti talibani ali Slaveni…

Odricanje od slavenskog podrijetla nije obilježje samo Hrvata. Tako je primjerice poljsko plemstvo svoje podrijetlo tražilo također među iranskim narodima. U njihovom slučaju radilo se o Sarmatima. Sarmati su nomadska skupina plemena koja se prvi put u pisanim izvorima spominje u 4. st. pr. Kr. Od 1. do 5. stoljeća različita sarmatska plemena provaljivala su iz ravnica današnje Ukrajine i južne Rusije na područje Rimskog Carstva prodirući sve do Afrike.

Ne samo što se poljskom plemstvu prohtjelo tražiti pretke među antičkim barbarima već se to „traženje predaka“ pretvorilo (posebno u 17. stoljeću) u cijeli kulturni i društveni pokret – sarmatizam. Tako se pravi poljski „Sarmat“ mogao prepoznati iz daleka. Ima je obrijanu glavu osim nekoliko izdanaka kose koji su činili dugi perčin. Golu glavu je pokrivao kapom raskošno ukrašenom perjem. Noge su mu čuvale široke hlače i duge čizme. Uz to je nosio široki pojas i dug ogrtač na rubu obrubljen krznom. Velika sablja na boku bila je također neizostavna.

Ta navodna „sarmatska“ nošnja bila je zapravo kombinacija elemenata  nošnje različitih naroda i to u prvom redu Turaka i Tatara (Mongola). To ipak nije značilo da su „Sarmatima“ Turci i Tatari bili naročito simpatični. Upravo suprotno. Svaki pravi poljski plemić je mrzio Turke i Tatare. On je uvijek isticao svoju odanost katoličkoj vjeri, a posebno kultu Blažene Djevice Marije. Kako bi još više istaknuo svoju pokornost Rimskoj crkvi nije krio svoju netrpeljivost prema pravoslavcima, muslimanima, protestantima, Židovima točnije svima koji nisu do u pojedinosti slijedili učenje Svete Majke, Katoličke Crkve.

„Sarmat“ se volio razmetati latinskim frazama ali o latinskom je, kao i o bilo čemu drugome, znao vrlo malo. Konačno on je čovjek mača, a ne knjige. Prema vani prema ženama je iskazivao krajnju poniznost, no vlastitu je suprugu držao čvrsto zaključanu. Ćelava glava svakog pravog plemića bila je puna ožiljaka, no oni se nisu stjecali samo u ratnim sukobima. „Sarmat“ kada bi popio čašu votke od njega bi se očekivalo da potom istu čašu razbije sebi o glavu.

Ovaj bizarni iranski kult u poljskom društvu koji je miješao vjerski fanatizam, neukost, ludu hrabrost, netrpeljivost prema drugim narodima i alkoholizam imao je pogubne posljedice po poljsku državu i društvo. „Sarmati“ su bili u stalnoj svađi kako s drugim narodima tako i među sobom doveli su na kraju do propasti nekad moćne poljsko-litvanske države 1795. Poljska, da bi obnovila svoju državnost morala je čekati kraj 1. svjetskog rata.

Kao i u Hrvatskoj, manija za iranskim korijenima vukla je i u Poljskoj za sobom najgore predrasude i ekstremni nacionalizam.