Pobjeda ima puno roditelja dok je poraz siroče. To vrijedi i za poraz SDP-a u Gradu Zagrebu. Krivnju je teško prihvatiti. Svi bi je rado prebacili na nekog drugog. No bez ispita uzroka poraza nema puta prema oporavku i eventulanim budućim pobjedama. Oni kojima je to  teško pa i neprihvatljivo često pribjegavaju spinu, obliku propagande, interpretacije činjenica kojim se nastoji skrenuti pozornost s jednog problema na drugi.

Krivica za loše rezultate zagrebačkog SDP-a nastoji se prebaciti na postupke Vlade, kojih je zagrebački SDP-a usputna žrtva.  Kako smo onda dobili izbore uSplitu, Osijeku, Sisku, Makarskoj? Možda tamo vladine mjere blaže djeluju?

Najpopularnije je teza o gubitku izbora kao rezultatu promjene kandidata za Gradonačelnika tijekom kojeg je, na inicijativu „Iblerovog“ i predsjednika SDP-a Hrvatske Zorana Milanovića Davor Bernardić zamijenjen Rajkom Ostojićem. Bernardić bi navodno sigurno tukao Bandića.

U toj tezi postoje ozbiljni problemi. Već u lipnju 2012., po istraživanjima javnog mnijenja, Bandić je Bernardiću disao za vratom. Krajem studenog 2012. Bandiće je u prvom krugu već debelo pobjeđivao Bernardića, a po istraživanjima bio bi bolji od predsjednika zagrebačkih sdepeovaca i u drugom krugu. Da ne govorimo da se sdepeovi birači, prije njihova izlaska iz gradske politike, prednost kao kandidatu za gradonačelnika pred Bernardićem davali i Mirandu Mrsići i Borisu Špremu.

Koliki je „visok“ rejting Davora Bernardića kod SDP-ovih birača svjedoči i rezultat liste za Skupštinu grada Zagreba. Prije zadnjih lokalnih izbora SDP-e je imao 21 zastupnika u Gradskoj skupštini. Bernardić je uspio izboriti njih dvanaest. Mora se spomenuti da je predsjednik Gradske organizacije imao punu slobodu u sastavljanju liste. Biti nositeljem liste na znači samo zadiviti tetku u provinciji ili zabilježiti pozitivne bodove kod punice, već u prvom redu odgovornost za njezin rezultat pred sudom birača. Pri tome treba naglasiti da je koalicija na čelu s SDP-om još početkom svibnja 2012. imala rejting između 30 i 32 posto. Neznatno slabiji nego 2009! To je trebalo moći izgubiti.

Hoćemo li o tome raspravljati u zagrebačkoj organizaciji SDP-a ili o „Lex Perkoviću“?

Prije prošlogodišnjih lokalnih izbora SDP je imao vlast u 14 od 17 vijeća gradskih četvrti. Danas SDP ima većinu u njih samo 8. Prije prošlih izbora SDP je kontrolirao više od 190 mjesnih odbora. Danas SDP ima većinu u njih 90. Da li je i zato kriv Zoran Milanović? Da li je i tu mijenjao kandidate? Vrlo vjerojatno bi rezultat bio i puno gori da je i na tim razinama Milan Bandić mogao imati liste nošene njegovim imenom i prezimenom.

Hoćemo li raspravljati o tome ili o „zraku na Markovu trgu“?

Navodno svemu je krivo izglasavanje proračuna Grada Zagreba prije dvije godine. To je navodno bila prilika za „rušenje“ Bandića, poslije čega se on počeo naglo opravljati. Ta je besmislica i danas raširena u zagrebačkoj organizaciji SDP-a. Da nije bio izglasan proračun, po tadašnjim zakonskim propisima, bila bi raspuštena samo Skupština s debelom SDP-ovom većinom, a Bandić bi bio nedirnut. Dok je predsjednik Gradske skupštine bio Boris Šprem Bandićev rejting je bio iznimno nizak. Tek kada je predsjednik Gradske organizacije SDP postao i predsjednik Skupštine Bandić se počeo brzo oporavljati.

Hoćemo li raspravljati o tome ili o bahatosti Zorana Milanovića?

Referendum pak protiv Bandića na koji bi izašlo više od 50 % zagrebačkih birača je zapravo nemoguća stvar. To govore i primjeri „referenduma za Srđ“ u Dubrovniku. Usprkos odličnoj organizaciji protivnika gradnje na tom dubrovačkom brdu i istraživanjima javnog mnijenja na referendum je izašlo samo 30% Dubrovčana.

U sukobu Praške i Iblerovog pobjednik je odavno odlučen. Odlučen je onog trenutka kada je SDP dobio izbore za Sabor, a doživio težak poraz na lokalnim izborima u Zagrebu. O snazi pojedine stranačke organizacije ne odlučuju njezini članovi nego birači. Jaka je samo ona organizacija SDP-a koja je u svojoj sredini na vlasti. Stranačka organizacija koja nije osvojila vlast, ili za to nema perspektive u skoroj budućnosti, slaba je i osuđena na puko preživljavanje.

U ovakvoj situaciji huškati članove gradske organizacije Zagreba protiv Vlade i stranačke središnjice može samo glupa ili zločesta osoba. Tko može dobiti bitku, a kamo li rat s vojskom bez opreme i streljiva (čitaj relevantnog političkog utjecaja)? U tom smislu za vrh SDP-a i Zorana Milanovića rezultati unutarstranačkih izbora u Zagrebu nisu od presudne važnosti, no u situaciji teških reformskih pomaka, opozicija u zagrebačkoj organizaciji SDP-a može biti nepotrebna, dodatna smetnja.

Zanimljivo je da dio vodstva zagrebačke gradske organizacije glavne probleme vidi prvenstveno u drugim SDP-ovcima – prije u SDP-ovim zastupnicima u prethodnom sazivu Gradske skupštine i prijašnjem predsjedniku uprave Zagrebačkog holdinga Ivi Čoviću, a sada u bahatosti i elitizmu SDP-ove vlade. Postavlja se i pitanje može li se plesati u istom kolu s Tomislavom Karamarkom i Ružom Tomašić i biti dijelom SDP-a Hrvatske? Posebno je problematično što se to čini kako bi se pokrila vlastita nesposobnost i sramota.

U ovoj unutarstranačkoj kampanji u zagrebačkoj organizaciji SDP-a treba raspravljati o temama vezanima za Gradsku organizaciju. Treba raspravljati argumentirano, a ne samo za vlastiti poraz kriviti druge i napadati vlastitu vladu. Ovaj post je prvenstveno poziv na takvu raspravu. Osporite moje tvrdnje ako možete drugarice i drugovi, ali o njima raspravljajmo.