Pedofilija, gomilanje bogatstva, širenja predrasuda… Svijet medija pun je takvih optužbi na račun vjerskih skupina i njihovih vođa. Zbog toga, navodno, mnogi vjernici napuštaju oblike organizirane religioznosti kojoj pripadaju. Da su samo vjerske skupine moralnije, bliže onim idealima koje propovijedaju sve bi bilo drugačije, vjernici ih ne bi napuštali nego bi stjecali i nove pristaše. Da li stvari baš tako stoje?

Pentekostalni propovijednik u Brazilu

Sumnju u „korisnost“ takve, nove orijentacije stavlja jedan članak u njemačkom časopisu „Der Spiegel“ govoreći o vjerskim prilikama u Brazilu. Uglavnom, u jednoj novoizgrađenoj četvrti Ria djeluje razmjerno mladi katolički svećenik. Taj sluga božji afričkog podrijetla, obučen u traperice i majicu, marljivo vodi svoju župu osobito vodeći računa o tome da se ponaša skromno, kako to već priliči Kristovu svećeniku. Crkva je uglavnom puna ali ipak on ne privlači svojom vjerskom ponudom većinu stanovništva svoga područja.

Nedaleko od katoličke crkve nalazi se centar koji vodi protestantski, pentekostalni pastor. On je sušta suprotnost katoličkom kolegi. Pastor nosi skupa odijela, na ruci mu zlatno prstenje, a na zapešću novi „Rolex“. Bivši je prodavač madraca za spavanje koji je „otkrio“ Boga ali i vjersku pastvu kao novi, unosni izvor zarade.

U njegovoj „crkvi“ vjernike dočekuju hostese s kavom, tijekom vjerske službe pjevaju se ritmične, zabavne pop pjesme vjerskog nadahnuća, a najveće oduševljenje izaziva informacija koliko je crkva zaradila od prinosa vjernika. Bitni dijelovi propovijedi su napadi na pobačaj i homoseksualce. Većina stanovnika novog predgrađa ide radije kod zlatom nakićenog pastora nego kod župnika u trapericama.

Pa nisu li skromnost i siromaštvo moralni temelji kršćanstva? Nije li protestantizam nastao upravo na kritici korištenja crkve za osobno i institucionalno bogaćenja? Radi li se uopće o kršćanstvu?

Ovakve vjerske zajednice, poput brazilskih pentekostalaca, primjer su tržišnog pristupa religiji. Vjerska zajednica podilazi svojim klijentima, a njezin se uspjeh izražava u broju vjernika i količini novac koji akumulira. „Protestanti“ u Brazilu dolaze prvenstveno iz novonastajuće srednje klase koja se bogati ili teži bogatstvu i luksuzu. Oni ne žele slušati o siromaštvu kao vrlini. Novac je izraz Božjeg blagoslova! Još kada se vjerski poduzetnici dodvore predrasudama koji su pojedinci donijeli iz svojih malih sredina, kao što je mržnja prema homoseksualcima, uspjeh je zajamčen. Kada se tome doda i podilaženje lošem glazbenom ukusu novorođenih „kršćana“ – zabava može početi.

Ovo se mora uzeti u obzir i kada se kritizira i bogatstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Da li ono zaista smeta velikom dijelu hrvatskih katolika? Često, posebno u malim sredinama, sami vjernici kupuju lokalnim svećenicima skupe automobile, a župne stanove pretvaraju u male dvorce. To je stvar lokalnog prestiža i odraz vrijednosti zajednice koja i sama sebe prvenstveno potvrđuju kroz materijalne vrijednosti. Nek se vidi koje selo što ima! Ukratko, kakvi vjernici takva i crkva.