Parkirno mjesto. To je asfaltirana površina veličine 5 x 2,5 metara na kojoj miruju osobna motorna vozila. Jedna takva površina, zajedno sa jednom škodom oktavijom, došla je u središte pozornosti unutarstranačkih izbora u SDP-u Grada Zagreba. Parkirališno mjesto i vozilo bili su u najmu Gradske organizacije SDP-a. Koristio ih je predsjednik Gradske organizacije Davor Bernardić. Za to se godišnje iz članarina članova Gradske organizacije izdvajalo oko 120.000 kuna. U tri godine 360.000 kuna. Veliki novac. Posebno u doba krize.

Bernardić je, zbog takvog postupka postao predmet kritike. Oni koji ga brane naglašavaju da najam parkirnog mjesta i uzimanje vozila u leasing predstavlja uobičajnu praksu koju je uveo još Milan Bandić. Na stranu činjenica da bi se Gradska organizacija SDP-a morala oslobađati prakse koju je uveo nekadašnji predsjednik Gradske organizacije SDP-a. Problem je u nečem drugom.

Problem je u tome što Bernardić temelji svoju unutarstranačku kampanju na borbi protiv stranačke „elite“ i njenih povlastica. 4300 kuna košta mjesečni najam parkirnog mjesta u Praškoj ulici. Za to se može kupiti 330 kila kruha ili 716 litara trajnog mlijeka ili 860 kilograma starog krumpira po jučerašnjim cijenama. Toliko vrijede čiste cipela i neumaranje predsjednika Gradske organizacije?

Ako se borimo protiv elitizma zašto prvo nismo odustali od auta i parkinga? To bi bio lijep primjer samoodricanja i uzor drugim esdepeovcima. Da li esdepeovske umirovljenice znaju da Bernardić, kada ih grli i ljubi, istovremeno na komadić zemljišta za svog limenog ljubimca troši gotovo dvije prosječne mirovine? Radi se naravno o tuđem novcu.

Kada upozorava na problem elitizma u SDP-u Bernardić je u pravu. Veliki je problem slaba povezanost stranačkog vrha s „malim“ članovima. Dok obnašatelji različitih državnih dužnosti uživaju u razmjerno velikim plaćama i povlasticama, tisuće članova SDP-a kao i članova njihovih obitelji je bez posla i jedva spaja kraj s krajem.

Kada sam postao zastupnik u Skupštini grada Zagreba upravo sam to imao na umu kada sam se svih svojih prihoda od obnašanja zastupničke dužnosti odrekao u humanitarne svrhe. To nisam učinio zbog svoje dobrote. Ne smije se tražiti kruha preko pogače! Mora se moći, na kraju, ostalim esdepeovcima pogledati u oči. To što nisam zastupnik ponekad mi teško padne samo zbog toga što više taj novac ne doniram. Za novac koji sam dao mogao sam danas kupiti novog Passata ali to mi jednostavno nije životni prioritet.

Kada sam postao ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prvo sam ukinuo običaj da ravnatelja vozi službeni automobil i vozač s posla i na posao. To su radili svi ravnatelji od 1951. do jučer. Ja sam se osjećao kao seronja, kao netko tko se pravi važnijim nego što je zapravo, pa sam prekinuo s takvom praksom. Na posao idem biciklom ili svojom dvanaest godina starom Toyotom yaris. Ne moram ni reći da je moj auto najgori na parkiralištu ali me za to baš briga. Nekakav sam, pa makar i kvaran, socijalist.

Bernardić je od uvijek živio od politike. Nekada su to bili povjerenstva i različiti odbori u Gradu Zagrebu. Danas je Bernardić zastupnik u Saboru Republike Hrvatske, potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, član predsjedništva SDP-a Hrvatske i predsjednik Gradske organizacije SDP-a u Zagrebu. Kud ćeš većeg elitiste!

Jedna od dobrih stvari gubitka izbora u Zagrebu je i gubitak većine novca kojim se SDP financirao u Zagrebu. Tako sada više nema ni auta, ni poslovne kartica, a uskoro ni parkinga. Ubrzo, navodno, neće više biti ni prostora u Praškoj.

U šali su Bernardića nazivali „zagrebački princ“ jer s oženio na isti dan kad i princ William. Nisu ni slutili koliko su bili u pravu. Zato, dragi Bernardiću pripadaš eliti isto kao i ja. Bolje šuti o tome. Pucaš sebi u koljeno.