To me je upitao jedan mladi novinar kada sam mu spomenuo kako je Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Skupštine grada Zagreba, kojem sam ja na čelu, dobio prijedlog da jedna od ulica dobije ime po tom beogradskom glazbeniku rođenom u Zagrebu. Za one koji znaju i neznaju Milan Mladenović je bio pjevač i autor pjesama kultne grupe Ekatarina Velika. Uostalom o Milanu Mladenoviću možete pročitati dobar članak na Wikipediji. Mladi novinar je dobro obrazovana i inteligentna osoba pa me iznenadilo nepoznavanje ovakve, za mene, banalne činjenice. Vjerojatno je to opće poznati fakt za osobu rođenu 1968. ali za mlađe generacije…
U krajnjoj liniji tko je i za mene Milan Mladenović? Dok je Ekatarina bila na vrhuncu svoje popularnosti, emotivnost njezinih pjesama doživljavao sam kao pretjeranu i dijelom izvještačenu. Šarlo Akrobata uvijek mi je bio draži. Ipak, u zadnje vrijeme sve češće slušam (i) Ekatarinu.
Poslije slušanja pjesme „Ljubav“ ostali su mi u sjećanju samo ovi stihovi: „I kada želim da kažem ja, ja kažem mi, i kada mislim o sebi, u stvari mislim o nama“. Radi se naravno o težnji za potpunim poistovjećivanjem s voljenom osobom ali ja sam ih doživio na drugi način. Doživio sam ih kao općeniti poziv na odustajanje od sebičnosti i potrebu pune solidarnosti s drugima.
To me pak podsjetilo na drugog srpskog pjesnika, svojom tragičnom sudbinom vezanog za Zagreba – Branka Miljkovića. On je pak napisao: „Kroz tuđe srce vodi pravi put, ko drugačije putuje nailazi na tamu.“ Oslonac na druge i njihovo uvažavanje temelj je same ljudske egzistencije.
Koliko je to različito od današnjeg svakodnevnog: „Ima`l i mene tude?!“. Ako me pak nema – ništa od posla. Tuđa srca? Baš me briga. Mi? To ne postoji. Postoji samo veliko, tiransko JA.
Milan Mladenović, kao i većina članova Ekatarine, umro je prerano. Umro je naglo i prerano kao i, dijelom pretjerano veličana, popularna urbana kultura 80 – tih godina 20. st. u bivšoj Jugoslaviji. Ona se nije mogla prilagoditi, kao i mnogi oni, kao što kaže TBF, „rođeni u mraku, u miješanom braku“ poput Milana Mladenovića.
Usprkos tome, popularna kultura 80-tih vodi živahan zagrobni život koji prati veliki medijski i općenito kulturni utjecaj. Zato nazvati neku ulicu, trg ili park po Milanu Mladenoviću znači dati i priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatučenom tijekom 90-tih godina 20. st.
Marin Knezovic 
Iako mislim da ulica Milana Mladenovića neće proći u Zagrebu, dobro je davati takve inicijative koje (kao u slučaju ovog mladog novinara) imaju svoju edukativnu funkciju…Šteta je što takvih inicijativa nema više, ljudi su valjda masovno skloni autocenzuri, no mislim da se (barem po tom pitanju) stvari nekako ipak kreću na bolje (“ako sam negde i stigao, bilo je iznutra, u sebe u sebe u sebe i nikako spolja…”)
Dati ime ulice po Milanu Mladenoviću znači dati legitimitet čitavoj jednoj generaciji koja je mislila drugačije u pozitivnom smjeru. Ja osobno možda ne mogu biti objektivan jer sam veliki obožavatelj EKV-a ali činjenice su na Milanovoj strani,među prvima se oglasio protiv galopirajućeg nacionalizma: na primanju nagrade 1991g. taj je hrabri momak usred Beograda pozvao publiku u prepunoj dvorani na minut šutanja zbog granatiranja Dubrovnika,time je praktički stavio svoju glavu na pladanj,ne samo zato,Milan je oličenje dobrote,umjetnik i više od toga…zato,Milane,dobio ulicu ili ne,ti si ostavio neizbrisiv trag u našim srcima,hvala ti.