Prošlo je više od dvadeset godina. Zapravo gotovo četvrt stoljeća. Kada smo se intenzivnije družili socijalizam se činio nedirnutim. U župnom stanu izdavali smo tjedno glasilo „mladih katolika“. Svaki četvrtak pisaća mašina udarala je po voštanim matricama naše umotvorine. Ilustracije su se izrađivale „rezbarenjem“ matrice. Potom bi se bilten ručno izvrtio na šapirografu u nekoliko stotina primjeraka. Tehnologija koje su koristili i komunisti dok su bili u ilegali. Bitna je bila razlika što je župnik svaki broj nosio na policiju. Sukob s vlašću uglavnom se nastojao izbjeći.

U ime obitelji?

Poslije završetak svakog broja sjeli bi uz gemišt (od legendarno lošeg župnikova vina) i raspravljali o politici. Kako prekinuti politički monopol Saveza komunista? Kako ostvariti nezavisnost Hrvatske? Da li je to uopće moguće?

1990. polako sam se udaljio od ekipe. Nije mi se svidjelo ponašanja crkve u novim okolnostima, a posebno val mržnje prema drugim narodima na kojem su brodile i neke katoličke organizacije.

Poslije smo se susretali samo sporadično. Svi smo bili pristojna i inteligentna djeca pa smo gotovo svi, po nekim formalnim kriterijima, i uspjeli u životu. Nisu se samo završavali fakulteti. Bilo je tu magistra i doktora znanosti, vlasnika i menadžera uspješnih poduzeća.

Neki su se pokušali i politički aktivirati, no to su uglavnom bile minorne, „demokršćanske“ stranke kojih se uspjeh mjerio promilima. Neki su pokušavali i petljati s HDZ-om, no ubrzo bi se od njih udaljili gledajući u HDZ-u klub primitivaca i bivših komunista.

Neke nisam vidio po petnaest i dvadeset godina. Sve do nedavno. Tada sam ih ugledao u prvim redovima inicijative „U ime obitelji“. Osim što mi je bilo zanimljivo vidjeti na televiziji lica koja toliko dugo nisam gledao, bilo mi je intrigantno da i dalje „briju“ na katolički, društveni aktivizam. Pri tome su koristili sva znanja koja su stekli kroz svoje profesionalne karijere.

Akcija skupljanja potpisa, u kojoj se traži unošenje u Ustav odredbe o braku kao zajednici žene i muškaraca, uzorno je marketinški odrađena. Inicijatori su pazili na održavanje privida političke korektnosti („mi nismo protiv homoseksualaca“),a stvoren je i zavidan logistički stroj.

Ono što me u cijeloj stvari kod mojih prijatelja brine je ostrašćenost, ponekad na rubu neuroze, koju, premda u to ulažu velike napore, teško skrivaju. To je izraz frustracije koja je dijelom i opravdana. Oni pripadaju društvenoj eliti, no njihov životni stil je marginaliziran. To su muškarci koji poslije upravnih odbora svojih kompanija odlaze kući kako bi se prije spavanja pomolili sa svojom djecom. Zbog toga ne žele da se doživljavaju kao čudaci. To su žene koje su uz uspješnu profesionalnu karijeru rodile po četvero djece, no vrijeđa ih kada se veliki broj potomaka izjednačava sa zaostalošću.

Usprkos tome, ono što su napravili, nije opravdano. Da li oni zaista misle da su dobili potpise za promjenu ustava? Velika većina potpisnika skupljanje potpisa je doživjela kao mogućnost da izrazi svoje predrasude prema homoseksualcima. To je peticija mržnje, a ne obrane obiteljskih vrijednosti. Sotona na njezine rezultate zadovoljno trlja ruke.