Kaže mi kolega: „Kako je brzo prošlo!“. Pri tome je mislio na upravo završavajući mandat o saziva Skupštine grada Zagreba u razdoblju od 2009. – 2013. Ja nemam takav dojam. Meni se čini kako sam zastupnikom u Skupštini postao prije barem deset godina. Puno se toga promijenilo.

2009. Milan Bandić je bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. Preko volje, u stilu „ja tebi ti meni“, predložio je kao listu za predstavničko tijelo Grada Zagreba, mahom „Zoranove ljude“. Već tada je bilo jasno da će ovaj kompromis trajati vrlo kratko.

Prve sjednice zastupničkog kluba SDP-a u Skupštini bile se vrlo mučne. Gradonačelnik je neprestano pritiska da prođe ovo ili ono. Ono što je „moralo“ proći prvenstveno je bilo vezano za interese različitih građevinskih poduzetnika. Gradonačelnik Bandić je povišenim glasom stalno upozoravao tadašnjeg predsjednika Gradske skupštine Borisa Šprema i njegovu tajnicu Jadranku Blažević na nekakve „ispravke“ . Bandić je vikao „Zašto ispravci stoje mjesecima u ladici? Znate li da zbog toga gubimo milijune?“. Kao „friški“ zastupnik pitao sam se o kakvim se to ispravcima radi i što je to u njima tako bitno? Pa ako na tome toliko inzistira, zašto mu se ne izađe u susret? Na kraju krajeva ti ispravci ne mogu biti nešto jako važno, ili ipak mogu?

S famoznim „ispravcima“ dobro sam se upoznao kao član povjerenstva Skupštine grada koje je trebalo utvrditi nezakonite preinake urbanističkih planova. Imao sam što vidjeti. Pod firmom ispravaka, koji zapravo služi ako u službenoj ispravi pogriješite u „č“ i „ć“, mijenjani su koeficijenti izgrađenosti površine, katnost objekata i slično. Makinacije pri tome nisu bile uopće skrivane. Ljudi koji su u njima sudjelovali smatrali su kako im nitko ništa ne može. Kako do sada stvari stoje bili su u pravu.

Povjerenstvo je, na čelu s Tomislavom Sauhom, utvrdilo na desetke povreda zakona, dokumente dostavilo policiji i DORH-u, no… Pojeo vuk magare. Nadležne službe niti su prihvatile rezultate naše istrage niti su ih odbacili.