Oduzimanje slobode ili hapšenje političara nije nešto neobično. To je pojava u svijetu prilično česta. Političari najčešće „padaju“ zbog korupcije. U zadnje vrijeme to je i u nas česta pojava. Konačno i nekadašnji predsjednik Vlade sada stanuje u zatvoru. Jedini mu je izlazak odlazak u sudnicu gdje mu se sudi i povratak iz nje.

Meni se također kao skupštinskom zastupniku dogodilo da budem uhapšen. Ne bojte se. Ništa nisam ukrao, samo sam par minuta sjedio na asfaltnom pločniku i hop, eto mene već u „marici“. Naravno, radilo se o protestima zbog radova HOTO grupe u Varšavskoj 15. srpnja 2010. Tada je, zbog blokiranja pristupa gradilištu pasivnim otporom, uhapšeno više od 140 građana.

Ja sam onaj s tamnim naočalama

Kasnije se tvrdilo da u skupštinski zastupnici namjerno radili predstavu u Gundulićevoj i davali se hapsiti. Ne znam kako za druge ali kod mene je to zaista bio stjecaj okolnosti. Taj dan sam krenuo na prvu sjednicu povjerenstva Gradske skupštine koje je trebalo početi istraživati moguće zloupotrebe vezane za ispravke u urbanističkim planovima. Na putu sam saznao kako su uhapšeni, zbog blokiranja navedenog gradilišta, moje kolege Jurica Meić i Dan Špicer. Jednostavno, morao sam pogledati o čemu se radi.

Imao sam što vidjeti. Red za redom „sjedača“, koji su odmaranjem na kolniku ometali radove, specijalna policija u punoj opremi, dakle oklopljena poput srednjovjekovnih vitezova, trpala je u policijska vozila i odvozila ih u nepoznatom smjeru.

Da se razumijemo. Što se tiče projekta „Cvjetno“ Tomislava Horvatinčića nikada mi nije bila sporna potreba da se grade novi, komercijalni objekti u središtu Zagreba. Stambeni blokovi u centru grada zaista su u vrlo lošem stanju i bez privatnog kapitala, koji uvijek traži svoj, konkretan interes (čitaj što veću zaradu), oni se vrlo teško mogu obnoviti. Kod Horvatinčićeva projekta „Cvjetno“ bilo je problematično besramno pogodovanje jednom investitoru i jednom projektu od strane gradskih vlasti, što je ozbiljno zaudaralo na korupciju.

Takvu moju sumnju reakcija policije je samo potvrđivala. Uhapsiti 140 ljudi zbog nekoliko minuta sjednje na asfaltu, dok problemi kriminala u gradskim strukturama nisu ni taknuti, upozoravali su na vrlo vjerojatnu spregu gradonačelnika Milana Bandića, poduzetnika Tome Horvatinčića i ondašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka. Policija je htjela zastrašiti prosvjednike, no svojim postupcima zapravo je bila smiješna. Ako na tu ludost mogu ukazati i svojim sudjelovanjem i ja ću sjesti na pločnik.

Svoju ulogu u tome je imao i novinar Večernjeg lista, Marko Špoljar koji je tvrdio kako se ne usuđujem sjesti na asfalt. Ja sam mu odvratio kako se nisam bojao ni hapšenje jugoslavenske milicije pa me ni hrvatska policija previše ne impresionira.

I tako, sjedio sam nekoliko minuta s još pet prosvjednika da bi me dva specijalca uhvatila za ruke i noge i ubacila u „maricu“. Kako u policijskoj stanici u Bauerovoj više nije bilo mjesta završili smo na Maksimiru. Malo sam popričao s ljubaznim inspektorom o njegovoj punici koja radi u istoj firmi kao i ja, da bi završio zajedno s ostalima u dvorani sastanke policijske postaje, koja je vjerojatno zadnji put bila preuređivana početkom 70-tih godina 20. st. Tu su nam uzeli mobitele, da bi nam ih poslije nekoliko sati ponovo vratili. Prvo je s nama bilo pet stražara, potom tri i na kraju samo jedan. Zajedno smo tako u policijskoj postaji proveli desetak sati dva novinara, arhitekt, prevoditeljica, predsjednica jedne zaklade, radnik u piceriji i ja.

Zapravo policajcima je bilo neugodnije nego nama. Imali su puno pametnijeg posla nego čuvati nekoliko ljutih intelektualaca. Bez puno buke bili smo jedan po jedan pušteni oko osam sati navečer. Nas nekoliko potom je otišlo na pivu.

Puno vike ni za što? Možda. Ipak prije neki dan dobili smo novi Generalni urbanistički plan koji jako otežava nove građevinske makinacije u prostoru Grad. Doduše Gradonačelnik najavljuje kako će nova skupština donijeti i novi GUP koji će sve vratiti na staro. Hoćemo li to dozvoliti? Treba samo izaći na izbore.